Dotakla me nježno

rana jesen Slavonska...

Svojim dahom prohladnog jutra

i rubom svojeg šarenog

šuštavog haljetka...

Magleni obzori,

i sutoni

u kojem divlji ati

kasom svojim ljube staze

svoje slobode...

Pjesme cvrčaka,

sve su tiše,

dok se laste skupljaju na žici,

a rode obilaze mokra strnjišta..

Uvijek nijemom slikom govore:

sve bliže su školska zvona

i razigrani glasovi prvašića

koji žure

u svoje malene

drvene klupe..

Dotakla me jesen,

mirisima djetinjstva...

Negdje, majčine ruke miješaju slatki pekmez,

...šljive su otežale na granama...

A negdje,

miriši ocat, kopar, paprike i  slatka rajčica

složena u gajbicu, boce tople i umotane jorganom

....

Bašte pružaju svoje blago,

a usne šalju blagoslov i zahvalnost...

Ruže se spremaju za svoj tihi rastanak sa ljetom,

ali i prekrivene injem

neće izgubiti svoju ljepotu..

Prve jabuke 

raduju oko,

ali tek one kasne,

radovat će nepce, one staroverske

koje pod snijegom  ostaju

i zimi se opiru...

Dotakla me nježno, ovog jutra

rana jesen Slavonska..

Odagnala sve tuge koje žele pobijediti

i oblake sive

koji radost žele prekriti..

Dotakla jesen moju dušu

jer zna

da je to odaja mog života

u kojoj trenutno zastajem

i ostajem..