Usporedba poremećaja višestruke osobnosti (PVO) i prisutnosti entiteta

Svako iole dublje proučavanje problematike nakačenja nezaobilazno vodi i do problematike tzv. poremećaja višestruke osobnosti ili PVO (engl. Multiple Personality Disorder, MPD) koji je odnedavno utopljen u širi pojam disocijativnog poremećaja osobnosti ili DPO (engl. Dissociative identity disorder, DID). Ovo vrijedi i u obrnutom slučaju, gdje proučavanje PVO vodi do nakačenja1, pa je za pravilnu diferencijalnu dijagnozu i nastavak rada s osobom vrlo važno razumjeti sličnosti i razlike ovih stanja.

Isto tako, važno je razumjeti da iako neke faze rada s ova dva stanja mogu biti jednake, konačni ciljevi su ipak različiti: u slučaju PVO trebalo bi doći do integracije što više rascijepljenih alter-ega (engl. alter personality) s primarnim (originalnim) identitetom, a ako to nije moguće, onda treba raditi na osvješćivanju postojanja različitih osobnosti i stvaranju uvjeta za njihovu daljnju suradnju. U slučaju postojanja nakačenih entiteta, trebalo bi pokušati što više entiteta odvesti u Svjetlo ili ako su izvorno ljudski, onda ih rastvoriti ili vratiti vlasniku.

Pojam PVO pojavio se u doba spiritizma (polovicom 19. st.), ali je, uz hipnozu i posjednutost duhovima (spirit possessions), u prvoj polovici 20. st. postao nepopularan zbog rastućeg pritiska materijalističke znanosti. PVO je ponovno aktualiziran pojavom knjiga kao što su The 3 Faces of Eve, 1957. ili Sybil, 1973.2, po kojima su snimljeni i istoimeni filmovi3. Hipnoza je u stručnim krugovima bila (i još je) zanemarena, dijelom možda i zbog Freudovog razočarenja njezinom neučikovitošću, tj. sporošću i neizvjesnošću rezultata postignutih4 tadašnjim metodama pobuda promijenjenog stanja svijesti, s kojima se pokušavalo doprijeti do podsvjesnih sadržaja ili onoga što je on nazvao id. Daljnji razvoj na ovom području ipak je rezultirao prihvaćenjem hipnotičke pobude kao najučinkovitije metode u slučaju PVO, kada je tijekom rada potrebno uspostavljati vezu s različitim alter-egoima.

Povezanost između PVO i mogućnosti postojanja nakačenja dobila je određenu pažnju zahvaljujući radu dr. R. Allisona, koji je kasnije bio marginaliziran od strane znanstvene zajednice, bez obzira na brojna postignuća koja bi mogla pomoći u objašnjavanju stanja kako bi se moglo pomoći osobama s PVO. Allison je bio i protiv marginalizacije PVO i njegova pogrešnog ubacivanja pod DPO, jer su etiološki ovo dva različita stanja, koja zahtijevaju i drugačiji pristup.

Prema Allisonu, ključ razlikovanja između ova dva post-traumatska disocijativna poremećaja je dob u kojoj je doživljena prva trauma, a postoji još 15 drugih faktora po kojima se razlikuju kao i prisustvo ili odsustvo tzv. unutarnjeg samo-pomagača (Inner Self Helper6, ISH, pojam koji je uveo Allison). Unutarnji samo-pomagač može djelovati kao osobni terapeut, pomažući terapeutu u radu.

Potpuno je svjestan cijele obitelji alter-ega, kao i onih fragmenata koji su uljezi (nakačeni entiteti). Zabilježeno je nekoliko slučajeva kad je unutarnji samo-pomagač sugerirao terapeutu da ostavi jednog ili više nakačenih entiteta na domaćinu zbog njihove trenutne funkcije kao što je npr. držanje pod nadzorom jednog ili više alterega kako bi se spriječio emocionalni kaos ako bi se ta alter-ega aktivirala.

7 Koncept ISH-a (kojega kreira naša suština, tj. duša koja se inkarnira u izabranom tijelu) razumljivo da je dočekan kao kontroverzan od strane predstavnika "tvrde" znanosti, koji isti spominju kao primjer kontroverzne dijagnoze

U namjeri da nekako pomiri pojmove PVO i DPO, Allison je dodao predikat "višestruki" (engl. multiples), pa u slučaju da je psihička/ fizička/ seksualna trauma doživljena prije sedme godine stanje naziva višestruki PVO (pojavljuje se ISH), a nakon sedme godine višestruki DPO (izostaje ISH). To je okvirna granica, a uzeta je kao vrijeme koje se smatra potrebnim da bi se razvila naša osobnost koja će nas pratiti za života. U tekstovima na ovim stranicama korišten je izraz PVO jer smatram da je deskriptivniji.

Postojanje više alter-ega (osobnosti) kod PVO može imati zaista spektakularne, zbunjujuće i medicinski nemoguće manifestacije (s druge strane, ovo stanje je jedan od jako dobrih primjera koji govori u prilog povezanosti um-tijelo, koja je upravljana dušom i povezana s Duhom). Ovisno o tome koji je alter-ego trenutno prisutan, osoba može npr. u jednom slučaju biti nepušač, a u drugom teški pušač, ili imati različite dioptrije, osjetljivost ili otpornost prema vanjskim utjecajima kao što su toplina, hladnoća, voljeti različitu hranu, imati različite alergijske reakcije ili čak različita ozbiljnija stanja kao npr. artritis u jednom slučaju, a u drugome dijabetes, ili biti bez oboljenja.

PVO je posljedica ozbiljnih emocionalnih i fizičkih trauma. U puno takvih slučajeva, opsežno fragmentiranje je neizbježno. Neka proučavanja osoba s PVO otkrivaju da neki od fragmenata mogu napustiti osobu, ali ostati u njenoj blizini, nakačiti se na drugu živu osobu ili otići u Svjetlo.

Šokantnu dimenziju PVO-a, odnosno izazivanja teških emocionalnih i fizičkih trauma pri programiranom stvaranju agenta za izvršavanje ・ E viših ciljeva・E nudi tzv. Greenbaum govor, čiji je transkript u opticaju već neko vrijeme na internetu.

Kada se govori o PVO, skeptici gotovo nezaobilazno spominju rad dr. N. Spanosa koji sugerira da se ovo stanje potpuno izbaci iz dijagnostike jer je ono proizvod interakcije terapeuta i pacijenta u danom društveno-kognitivnom kontekstu (drugačije rečeno, uključene strane su iskonstruirale nešto što je kognitivno prihvatljivo, a ima uporište u društvenim običajima). Njegova knjiga Multiple Identities & False Memories: A Sociocognitive Perspective se spominje, a možda zanimljiv detalj je njezino izdavanje dvije godine nakon autorove smrti. Spanosova istraživanja bila su općenito usmjerena na korištenje hipnoze za postizanje promijenjenog stanja svijesti u terapeutske svrhe i neetičkom korištenju iste (čega je po svemu sudeći bilo, i još uvijek ima, kod značajnog broja terapeuta ・E posebice kad je riječ o pobornicima New Age doktrina).

U nastavku je prikazana usporedba određenih simptoma u slučaju alter-ega u PVO ili postojanja nakačenog entiteta.

Alter-ego u PVO Postojanje nakačenog entiteta

Osnovna značajka osobe s PVO su trenuci izgubljenog vremena, kad jedan alter-ego prepušta upravljanje tijelom drugome.

Osim u rijetkim slučajevima potpune posjednutosti, nema osjećaja gubitka vremena kod domaćina koji ima nakačen entitet.

Postoji razgraničenje između pojedinih alter-ega u normalnom stanju svijesti, pri čemu jedan nema sjećanje na drugog i oni ne mogu koegzistirati pri upravljanju tijelom.

U promijenjenom stanju svijesti postoji svjesnost ili sjećanje o drugim alter-egoima koji su bili ・Ena odmoru・E dok je određeni alter-ego igrao vodeću ulogu.

Entiteti znaju za postojanje drugih, gdje se pojedini mogu i grupirati i imati i svog vođu (glasnogovornika).

Domaćin može biti svjestan prisutnosti druge svijesti (englco-presence).

Razvija se kroz duže vrijeme, počevši u ranom djetinjstvu. U oko polovice promatranih slučajeva broj alter-ega je bio ispod 10, dok je kod druge polovice pronađeno od 10 pa do preko 100 alter-ega. Stupanj smetnje varira od srednjeg do ozbiljnog, što uglavnom ovisi o odnosu među alter-egoima, gdje Nakačenje entiteta se uglavnom događa trenutno, s tim što postoje slučajevi i da neki entitet napusti, pa se ponovno nakači na domaćina. Iz ovog razloga su i promjene vidljive trenutno (npr. ・Epromijenio se nakon hospitalizacije zbog operativnoga zahvata・E).

Perspective

, American Psychological Association (APA), Rujan 2001.

Alter-ego u PVO Postojanje nakačenog entiteta

najmanje dva mogu igrati važnu ulogu u preuzimanju kontrole nad tijelom.

Vrlo rijetko postoji samo jedan alter-ego (ne računajući primarni identitet).

Broj mogućih nakačenja može jako varirati ali nije rijedak slučaj da bude samo jedan.

Alter-ego koji se aktivirao i preuzeo upravljačku ulogu ima potpunu kontrolu nad tijelom.

Potpuno preuzimanje kontrole nad domaćinom događa se samo u iznimnim slučajevima potpune zaposjednutosti. Obično se pojavljuju simptomi kao što su do tada nepostojeći apetiti, proturječnost u razmišljanju i vođenje unutarnjeg dijaloga, javljanje unutrašnjih glasova, itd.

Osoba s PVO ima često dobro dokumentiranu povijest slabog fizičkog, psihičkog i emocionalnog zdravlja.

Postojanje entiteta nije određeno lošim zdravljem.

Kod osobe s PVO postoji povijest emocionalnog, fizičkog i često seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu.

Postojanje entiteta nije određeno postojanjem seksualnog zlostavljanja domaćina u djetinjstvu.

Alter-ega imaju osjećaj posjedovanja vlastitog tijela.

Entiteti su svjesni toga da su zasebna "bića", da su nakačeni na domaćina i da nisu domaćin. Ako tradicionalni terapeut (kojem je stran koncept nakačenih entiteta) dobije informaciju od entiteta da je on zasebna svijest i pokuša tretirati pacijenta kao slučaj alterega (integracija s primarnim ili originalnim identitetom) to će biti osuđeno na neuspjeh, ili će se u najboljem slučaju stvoriti susvijest (engl. co-consciousness).

Alter-ego u PVO Postojanje nakačenog entiteta

Alter-ega mogu prepoznati nakačeni entitet kao odvojeno, zasebno biće (netko tko ne pripada ・Egrupi・E).

Entiteti su svjesni postojanja alter-ega u domaćina.

Alter-ega se stvaraju, izranjaju, fragmentiraju i odcjepljuju u trenucima traume i potrebe.

Disocijacija (rascjepljivanje) je obrambeni mehanizam kako bi se preživjela traumatska i stresna situacija i gotovo uvijek počinje u djetinjstvu. Alter-ega nemaju sjećanja iz sadašnjeg života primarne osobnosti prije trenutka kada su kreirane, pa znaju tvrditi da su s osobom ・Eod samog početka・E (iako mogu imati sjećanje na prošli život kao dio svijesti duše-tijela osobe).

Nakačeni entitet nema nikakvih ・Erupa・E u sjećanju na svoj vlastiti život (ako je ljudski entitet), smrt, trenutak nakačenja i razdoblja između smrti i nakačenja na domaćina.

 

http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/hr/