Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da na svijetu osim scene,
Postoje i druge stvari.

Ne bi nikad, ne bi nikad
Doskakutao u arenu
Ne bi nikad tako tužan
Izigravao sjene sjenu.

S osmijehom u suznom oku
S nešto sreće i nemoći
Sad umire star i tužan
U samoći, u samoći.

Da je znao, da je znao,
Da je znao clown stari
Da su život i arene
dvije sasvim iste stvari.

Ne bi nikad, ne bi nikad
Proskakutao svijetlom binom
Svoj bi nos umjesto šminkom
Rumenio dobrim venom.

S osmijehom u suznom oku
S nešto sreće i nemoći
Sad umire star i tužan
U samoći, u samoći.

Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da za komadićke sreće
Nitko, nitko baš ne mari.

Ne bi nikad, ne bi nikad
Poklanjao svu ljepotu
Drukčije bi tekle stvari
U tom tužnome životu.

S osmijehom u suznom oku

Evo s osmjehom u suznom oku ja vam govorim:

Razuman čovjek teži ka istini, k njoj teži i umjetnost i to je, možda , ona točka u kojoj bi se umjetnost i čovjek mogli susresti.

Odavna me progoni ideja, ne baš da progoni nego škakljuca, kako bi bilo dobro da svi ljudi na svijetu napišu po jednu knjigu. Nepismeni bi je izgovorili u magnetofon ili pred kamerama, mada mogu zamislit i tisuće lijepo uvezanih stranica ispunjenih križićima i otiscima palca.

Knjige ne bi bile namijenjene za izdavače, za tiskanje i prodaju nego bi ih ljudi trebali napisati i pospremiti za sebe same. Bez cenzure, duboko iskreni, trebali bi, koliko je to moguće, opisati svoj život , detalj po detalj , ili barem one događaje u životu koji su presudno utjecali na njegov razvoj. Ta knjiga bi mogla biti i nevješto pisana, ali bi morala biti poštena.

Čovjek je ono čega se sjeća. Na taj bismo način, možda, mogli razjasniti sami sebi naš odnos prema svijetu, društvu i sebi samome. Teško da bi to popravilo svijet i ljude učinilo boljim, ali bi im barem oduzelo nešto vremena u kojem bi , sigurno ponavljali, već sto put, učinjene greške.

Kako pisanje iziskuje maksimalnu koncentraciju bio bi to, ako ništa drugo, izvrstan terapeutski postupak za njeno ojačavanje.
Početak pisanja ovog epohalnog djela sam stalno odgađao , nešto zbog urođene lijenosti,
/Ja sam, naime, kopofob. Kopofobija – paničan strah od bilo kakvog fizičkog napora./, a nešto i zbog toga što sam planirao malo duže živjeti .

Otac mi je umro u 84-toj, majka u 96- oj pa sam mislio da ću, s obzirom na moj način života i ja doživjet barem sedamdeset.
Ali rekao bi Villon :
«Otac mi umro, dušu mu golu
gospode uzmi , blag budi čin .
I majka kreće ,
zna to jadnica, udes je fin...
Ni sin im dugo izdržati neće.»