U kazalištu se izvode tragedije, drame, komedije i mješano sve zajedno – farse. Postoje naravno i opere, kazališta u kojima se izvode operete i mjuzikli i baleti, ali ja ću ovdje samo
o onome što bolje poznam dakle klasični teatar.

Opera je pjevana drama u kojoj tenor hoće pofukati soprana a bariton ga u tom sprečava. Opereta je nešto tako bedasto da zapanjuje čak i najveće glupane, a kad je najbedastije onda počinju pjevati.
O baletu neznam ništa, ali sam upoznao nekoliko balerina i cure su, možete mi vjerovati na dobru sjećanju, sasvim u redu.
Balet može biti vrlo opasan, zapravo balerine.
Jesenjin ( Zvonimir Črnko ) se ubije zbog Wanese Redgrawe, zapravo Izidore Duncan, a Matu Hari strijeljaju.
Tragedije se rijeđe igraju, jer su komplicirane sa puno dosadnih dugačkih monologa s vrlo malo zapleta i već na početku vidiš ko će nahrdati i ko će za svoja stremljenja da se izdigne iznad ljudskog platiti glavom.

Nekad, u ozbiljnija vremena, ljudi su hrlili na tragedije, a u današnjem vremenu ih masovno izbjegavaju pa se najčešće prikazuju na otvorenim pozornicama ljetnih festivala, kada su ljudi na odmoru, pa se mogu nakon cjelodnevne zabave malo i dosađivati. Osim toga su ljetne pozornice obično na lijepim mjestima, uz more ili na lijepim tvrđavama s pogledom na more pa se ne moraš zamarat slušajući glumačke tirade nego lijepo gledaš prirodu i arhitekturu i uživaš.
Jednom sam to neposredno doživio pri radu na jednom Šekspiru u Dubrovniku. Redatelj je poslao prevodioca u posljednji red da sluša kako zvuče njegovi stihovi u prekrasnom trbuhu drevnog Lovrijenca. Glumci su počeli čerečiti velikog autora, a iz posljednjeg reda se začuo uzvik:
» Vlado! Vlado»!
Glumci su prekinuli probu misleći da su nešto pogriješili, redatelj se okrenuo prevodiocu, a on je oduševljeno pokazivao rukom na pučinu:
»Pogleđ, brod»!
I doista, morem, nad kojim se gasilo zlaćano, zalazeće sunce, je plovila u plavo obojena jahta s nadutim bijelim jedrima. Nezaboravan prizor.

Tragedije uvijek završavaju smrću glavnog glumca, a nerijetko i cijelim pokoljima pa gledatelju često padnu na pamet Tezejeve riječi iz Šekspirovog » San ljetnje noći»:
« E da je glavnog glumca igrao onaj koji je to napisao, pa da se zapravo objesio o podvezicu glavne glumice to bi bila krasna tragedija».