Biskup Koksa I ljudi Crkve!

Ja sam se sa ljudima iz Katolicke crkve u Hrvata druzio jos od dijetinjstva, ali I u doba moga politickog aktiviteta ja nisam zaboravio na tu cinjenicu da vlast mora racunati I lijepo postupati sa ljudima vjere I Crkve I da mora respektirati njihova misljenja makar se I ne slagali u detaljima. Tako bijah dobar sa Vjekoslavom Bajsicem kojem sam dosadivao u Nadbiskupskim dvorima ali je on mene trpio. Jednom ja njega upitam: “Pa kako tako sami mozete zivjeti?” A on odgovori: “Kada brinete o necemu onda niste sami!” Htio sam ostvariti suradnju sa ocem Turcinovicem ali on je nekako izbjegavao nase susrete a ja sada znam I zasto, pa onda sa gospodinom Koprekom iz Isusovackog instituta I ja u njihovom casopisu Obnovljeni zivot objavim dva svoja velika eseja, a imadoh I jedan vrlo interesantan razgovor sa nadbiskupom zagrebackim gospodinom Koksom: tako ja dodem jednom prema unaprijed odredenom vremenu do nadbiskupije I mi se sretnemo, srdacno pozdravimo I sjednemo u njegovu radnu sobu. A ja sam htio pusiti jer ja sam veliki ovisnik o duhanu I ja njega zapitam:”Oprostite gospodine Koksa mogu li ja ovdje zapaliti?” “A ne ovdje se ne pusi”, odrecno mi se obrati jer on bijase prilicno agilan, odresit I aktivan covjek bez obzira na njegove vec prilicne godine. “Pa da li ste citali sto od francuske literature”? “Da, mislim Andre Gidea I mislim da mi se on jako svida”. “Da, znate, ali on nije religiozan” nadoda Koksa. “Znate , ja bih htio nastaviti sa svojim teoloskim studijima jer nekako mi se cini da sam ja covjek vjere, naime ja bih htio nastaviti tamo gdje sam stao , dakle, u pravcu supstancijalnom a ne da imam na umu destruktivni subjekat”, velim ja u jednom momentu. “Pa to je svagda moguce samo ne znam da li ste krsteni. A ako niste onda biste se trebali krstiti u smislu pravila katolicke crkve.” A da li bih ja to mogao izbjeci?” upitam ga ja. “Pa mogli biste ukoliko bismo vas kao I Zivka Kustica preorijentirali u smislu grckokatolickom”, odgovori on. “Dozvolite mi da razmislim o tome”, kazem konacno ja I mi se rastanemo jedan od drugoga a ja sa lijepim uspomenama. Kasnije nekoliko dana vozio sam se prema Jordanovu autobusom I autobus bijase gotovo prazan jer bijase rano jutro jedne kasne jeseni I odjednom na lijevoj strani primjetim jednu veliku kucu, nalik samostanu ,sa velikim potpornim zidom svim obraslim velikim crvenim brsljanom I ja posta ushicen nekako I sva me radost nekako prode I osjecah se kao da sam u vatikanskim vrtovima I sjetim se tada Gabriela Marcela jer to bijase jedan egzistencijalist I vjernik kojeg sam citao a zaboravio spomenuti zagrebackom nadbiskupu I u tren pomislih kako I nije losa ta katolicka teologija.

Dr. Zlatan Gavrilovic Kovac