Iako kao umno znamo da je Duh (atma) posvuda utjelovljena i u stanju smo osjetiti duh kroz tijelo. Znači, duh nije tijelo, ali ga kroz tijelo možemo osjetiti. To nam govori da su sve tehnike, načini, metode isto tijela, a svjedočenje je duša.

Zato se često događa da, kad slušamo duhovne istine, mislimo da smo razumjeli, ali svačije razumijevanje ostaje u formi zamisli. U našem svijetu ništa ne postoji kao čisti duh, sve je utjelovljeno.
Svjedočenje je duh svih spiritualnih tehnika, dok su sve tehnike i metode samo različita tijela za jedan te isti duh. Kad shvatimo što je svjedočenje, onda shvaćamo i spiritualne tehnike.

Čovjek počinje od nečega što zna, to je mišljenje - znamo što je mišljenje. Mišljenje znači sud.
Nešto vidimo i sudimo o tome, procjenjujemo, kao kad gledamo cvijet i kažemo da je lijep ili nam nije lijep. Isto tako, slušamo pjesmu i ona nam se sviđa ili ne sviđa. Ili nešto osuđujemo. Mišljenje je samo po sebi kategorizacija, i nemoguće je nešto procijeniti bez suda, označavanja, što je ujedno i dio nečega (nije cjelina).

Ako ne sudimo, onda jednostavno ostajemo svjesni. Tada nema misli, nema riječi koje uvijek nose odrečenu vrijednost. To je način u kojem samo gledamo cvijet, ne mislimo.
Svjedočenje je pasivna svjesnost. Mišljenje je aktivno, što znači da čim vidimo nešto, čujemo, ili osjetimo, nismo kao ogledalo. Kad u trenutku radimo bilo što, onda mijenjamo ono s čime smo u odnosu. Svaka prosudba, mišljenje i izgovorena riječ o nečemu, mijenja kvalitetu, u kojoj je sve zamisao ili umišljaj. Onog trenutka kad uzviknemo: cvijet je divan, promijenili smo ga, nešto smo nametnuli cvijetu. Taj cvijet tada postaje mi i naše osjećanje.
Taj osjećaj da je cvijet divan, ne pripada cvijetu, već onom tko je to izgovorio, jer mu um postaje dio cvijeta. Drugim riječima, prosudba (da je cvijet lijep) proizašla je iz prošlog znanja, prošlog iskustva. I tu vidimo prirodu uma, koji je prošlost (pamćenje) donijelo u sadašnjost . Tada više nema cvijeta, jer je izmijenjen nečijom prosudbom (umom). Divan cvijet je nestao ispred nas (mišljenjem, prosudbom) i postao naš um, postao je slika unutar uma, a ne cvijet sam po sebi. Tu univerzalnu istinu duhovni tražitelji bi trebali razumjeti.
Kad pojavu izrazite riječima, tada smo zatvoreni za nova iskustva - kažu mudri spisi.
Zbog toga, mišljenje ne može nikoga dovesti do istine. Zašto?
Jer istina je uvijek nevina , čista i jedna.
Djeluj ne djelujući.