Kada poželiš priče,

zarobljene tišinom,

dođi na moje rame,

jedino moje,

i poslušaj šapat moga srca

vođen titrajima duše...

Skutri se u toplinu moga bića

kad te dotaknu

čudnovato hladni vjetrovi

besmislenog kidanja

jedinih cvjetova samilosti

koji izumiru

jer vrtlar je odavno

napustio cvjetnu aleju...

Dođi,

jedino moje,

pričat ću ti,

dok ne budem sigurna

da si sretna,

pričat ću ti,

kako ljubav ipak pronađe put,

iako stavljena pred zid plača...

Pričat ću ti,

kako još postoji jednostavnost i radost

usred umjetno nametnutog roga obilja

iz kojeg tek pijesak umjesto zlata curi

dok je pravo blago skriveno

u moru dubokom

ispod površine svega poznatog

blago,

koje se zove radost što jesam

i što postojim

koliko god se nekom bezvrijedno

činilo takvo postojanje...

Dođi...

pričat ću ti o  sretnoj djeci

koja ne sanjaju o savršenim igračakama,

o djeci, koja se još raduju

drvenim konjićima, koji se ne mogu ljuljati

i drvenim kolicima

u kojima se neće voziti..

Njihova sreća je zajednička igra

i dijeljenje poklonjenog dara sa drugima

makar se to nekome činilo kao tek beskorisna stvar

čak ni za pogled

a kamoli za doticaj...

Dođi, dušo duše moje...

Ja toliko priča znam, ali ih nitko ne može čuti

osim tebe...

Jer,

samo tvoje srce

kuca kao moje...

Naše nježno stablo sjećanja

koje smo posadili

na raskrsnici naših puteva

sada je pobijedilo

golemi vlak prolaznosti,

i čeka

da ispod njega opet sjednemo

kada se sastanemo..

Ono se ne bori svojom snagom,

tek nježnošću i vjernošću

koja je ljudima

ponekad strana...

Dođi,

skutri se na mom ramenu,

jer tišina, prepuna riječi

čeka tvoj osmjeh...