Šta je?

Nikako da se razvežu čvorovi, i puste barke na pučinu...

Jučer se pušilo, čimbušilo, lulice, cigare i cigarete, sve se zadimilo u našem gostinjcu, da se malo prostor okadi...

Vjerovatno se pomislilo, evo, nestašna Wendy će biti vd urednik, i sad se malo upristojila.

Čak je i Srčeku darovala pohvalu, tu negdje zbućkala i jednu od glavnih urednica portala..

Ali sve to ne stoji..

Niti sam se ja umirila zbog buduće uloge, niti to ima veze sa nametnutom pristojnošću.

Ja sam sve što pomislite u datom trenutku, ali samo u okviru arene...kruha i igara..

A zapravo, ja sam ono veliko, modro zlatno NIŠTA, koje se skriva iza graje zadovoljnog puka...

Tko me želi potpunu, treba biti potpun, kao i ja.

Ništa sa zadrškom, dragi moji.

Dotaknule su me riječi u članku kojeg je Srce napisala, i boli me džon, hoće li ona reagirati ili neće.

Bitne su riječi, kodovi, koji su na mojoj harfi zasvirali...

Melodiju postanka..smisla..nježnosti...

mogao je to biti bilo tko...

Mislim da svoj život uzdignute glave koračam...

I ponosna sam u pojedinim trenucima na sebe i na svoju djecu, kojoj u amanet ostavljam otvoren put ka mogućnosti slobodnog izbora.

Zapravo, tek sada shvaćam da sam to i željela da im ostavim:

vjeru u vlastite snage, pogled ka nebu, kada tu vjeru ponekad izgube.

Ali ne na nametnutom i iskrojenom nebu.

Čak ni prema nebu, kojeg ja stvaram.

Njihov pogled će biti pogled  ka vlastitoj spoznaji slobode.

Ma koliko se ponekad činio drugačiji od moga..

I još nešto:

Ja sam tek splavar, u modrom oceanu ponuđenih mogućnosti.

Nikad se nisam bojala skočiti sa splava, i zaroniti u dubinu.

Splav tek služi za pomoć neplivačima, koji se na pučini zateknu.

Kada se prepuni, ja ga napuštam...

Tko me zna, zna, tko me ne zna, ah..

prolazna ocjena- dva...