38. LJUBAVNI ROMAN

 

        Divni Stranac bi tu i tamo vodio sobom ljude, koji se nisu znali od Njega rastati. Vodio ih je kroz razna druga sela i gradove. Neki su sebi nalazili mjesto i vrijeme u nekomu od prolaznih naselja. Tako se pratnja čas rijedila, čas opet dopunjavala.

        Jednom se tako dogodilo da je s Divnim ostao samo jedan čovjek. Mo`da je bio muškarac, možda žena. Taj je čovjek bio smetnuo s uma kojega je spola. To je bilo upravo ono što je Divni Stranac želio.

        “Hajdemo u polje”, rekao je čovjeku.

        Pošli su, gazili su rosnu travu. Onda se na jednomu mjestu zaustaviše.

        “Vrijeme nam je predahnuti”, reče Stranac. “Već danima hodamo”.

        “Nisam primijetio”, kaza čovjek. “Ali ako Ti kažeš da treba predahnuti, predahnut ćemo”.

        I legnuše u travu poleđaške. Stranac je zamišljeno žvakutao neku travčicu, gledajući u nebo iznad oblaka.

        Čovjek se sada sjeti da je žena. Privije se uz Stranca, pokrije ga dugom kosom, i prošapće:

        “Pokazao si mi tolika čuda i divote. Ostavljao si me bez daha, bez imena, bez roda, bez spola. Nagledala sam se da mi u oči više ništa ne stane. Ali u srcu mi je još jedno mjesto, prazno”.

On duhne u glavu maslačka, i svako se krilato sjemešce pretvori u krijesnicu, a oko svake krijesnice zaplavi se noć. Ali žena ne izgubi pogled za njima, već gledaše u Nj.

“Htjela bih ući u Tebe. Htjela bih vidjeti svijet Tvojim, a ne mojim očima”, izusti.

        Stranac ne reče ništa, već podigne ruku i uhvati munjevitu zvijezdu padalicu. Pruži joj zvijezdu kao da je cvijet.

        “Evo ti”, reče viteški, spreman na najčudesniju ljudsku ljubav.

        Ali žena ne uzme zvijezdu, već se izvije iz Njegova zagrljaja i vrisne:

        “Htjela bih saznati i osjetiti ono, što Ti znaš i osjećaš. Čuda me više ne zanimaju”.

        On ju je gledao smiješeći se, vrteći među prstima cvijet-zvijezdu.

        “Zar nije prekrasna”? reče zavodljivo.

        “Jest. Ali nije ljepša od tebe”.

        Žena to izgovori, i opet zaboravi da je žena.

        Divni Stranac okrene se na bok i zaroni očima u čovjekove oči.

        “Daješ najvše da bi dobio najviše. Dajem ti Sebe. Ali poslije toga više nećeš sa Mnom svijetom hodati. Na cesti će ostajati samo jedan trag”.

        “Znam, Gospode”, dahnuo je čovjek. “To hoću”.

 

Na travi je ostao jedan, onaj, koji je duboko udahnuo miris ljiljana, i više ga nije izdahnuo.

         

         

        Riječima nepodašno, mislima nedohvatno...

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)