Ima dana

kad u meni čudni osjećaji struje

previru, slijevaju se

kao potoci

nakon proljetne kiše

u rijeke..u more...

 

Ima dana

kad poželim čuti zvuk violine,

prebirati nježno njezine strune

otplovit daleko,

visoko se vinut

put neba

i sunca.....

 

Ima dana kad tražim sebe

u tišini dana

na obronku nekom

daleko od ljudi

od svega....

Zatvorim oči i slutim,

osjećam prisustvo Njega....

 

Kad sumrak na zemlju se spusti

uronim u postelju meku

i sanjam...

Otvorene puteve vidim

i svijetlo koje me vodi

ka djeci

ka rodnome domu....

 

Raširenih ruku ja trčim

obasjana suncem

sa suzom u oku...

Miris lavande ja dišem

ognjište toplo nazirem

i znam

kraj mome je  putu....

 

Takve trenutke već dugo živim

brojim sate, minute...

Godine vjetar odnese

u meni se stišale oluje.

Na pramcu broda

smirene duše kormilo držim,

 obali hrlim

u zaklon sigurne luke.

 

O da, ima tih dana....