Probudih se na žalu sna gdje neka, do sada nepoznata snaga, pokreće plimu i oseku života. Noćas oživjeh pod zvijezdama, vidjeh Veneru i Oriona i dočekah Danicu.

Svitanje mi šapnu budi strpljiva, strpljiva do zvijezda i ja osjetih plimu života i dlanove neba kao ljepotu i kao mir.

Šapnuh nebu, čovjek živi samo jednom i stidljivo sunce razbi maglu ovog jesenskog jutrenja.

Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli, a ja zapitah sebe što je to život ?

"Odrasti do djeteta, zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli srcu da diše onda ćeš znati suosjećati, biti sretna i nesretna, radosna i tužna, odmorna i umorna s onim koga voliš"začuh glas istine.

Osjetih mir, trenutak sreće

sudbina mi pokloni cvijet,
cvijet na kojem vrijeme ne teče,

cvijet koji ne vene,

cvijet koji vječno živi,

cvijet na čijim se laticama

rađaju leptiri i ljubav.