Nebo je plakalo kada je odlazila
biserne kapi su se slijevale
licem vremena kada je odlazila.

Razapeta, smrvljena pokretom jedne ruke, treptajem jednog srca, djelovanjem jednog  mozga.

Nebo je uistinu plakalo metalnom kišom ponad grada u kojem je rođena, horizont je nestajao u maglovitom otrovu nepodnošenja, nebo je plakalo krvavim suzama ponad grada u kojem je rasla, grada u kojem je živjela.
A ona je samo željela ljubav, željela je samo sudjelovati u rastopljenom vremenu tog nevremena. A on je lebdeći beskrajem tuđega sna prosuo smrt ponad grada u kojem je ona samo voljela. 

Vrijeme liječi rane
šapuće joj  LJUBAV
pa kada se sretnu jednoga dana,
na rubu vremena
u poeziji kiše
i u kapima sna
možda će s iste obale
gledati kako se sjedinjuju
suze u kristale sna
na licu njihovog izgubljenog
vremena.