Rudolf Steiner   

(Iz GA 204, „Perspektive ljudskog razvoja“, 14. predavanje održano 13. svibnja 1921. godine u Dornachu)

Možda upravo predavanja, koje sam ovdje održavao o biću boja, i predavanje koje je prošlog četvrtka prethodilo ovim predavanjima o bojama, pokazuju, kako se ljudskom biću možemo približiti, ako ga promatramo u sklopu cijelog svemira.[1]  Ako se pitamo za biće čovjeka, moramo dospjeti do gledišta, da sa Zemlje gledamo prema gore na ono što je nadzemaljsko. Ovo posebno zahtijeva današnje vrijeme. Vidjeli smo, kako je ljudski intelekt postajao sve sjenovitiji i sjenovitiji, i kako je upravo tijekom 19. stoljeća prestao biti ukorijenjen u stvarnosti.

Sve nas ovo upućuje na to, da bezuvjetno moramo razmišljati o tome, kako primiti nove impulse u svoj duševni život. Sve ovo će nam postati još jasnije, ako se osvrnemo na ključne kozmičke događaje, koje smo s određenog stajališta već promatrali, i sada ih još jednom želimo dovesti pred svoje duše.

Vjerojatno se sjećate, i poznato vam je iz moje „Tajne znanosti“, da je jedan od ključnih događaja, koji se odigrao u zemaljskoj evoluciji, bio izlazak Mjeseca iz bitka Zemlje. Mjesec, kojeg danas gledamo kako iz kozmosa prema nama sjaji, bio je svojevremeno sjedinjen sa Zemljom, od koje se kasnije odvojio i od tada kao njen popratni planet kruži oko Zemlje. Znamo, koje su duboke promjene nastale u ljudskoj evoluciji s ovim odvajanjem Mjeseca od Zemlje. Znamo, da moramo daleko otići u prošlost, još prije potopa Atlantide, da bi došli do vremena kada je Mjesec izašao iz bitka Zemlje.

A sada ćemo iznijeti samo ono što je u vezi s ljudima, i prirodnim bićima kojima smo okruženi, a što se na Zemlji pojavilo uslijed odvajanja Mjeseca od Zemlje. Vidjeli smo, kako različiti obojani minerali, dakle, obojana mineralna tijela, kako njihove boje, njihova obojanost, u osnovi također proizlazi iz odnosa Mjeseca i Zemlje. Kroz to dolazimo do toga, da ovaj kozmički događaj dovedemo u vezu s umjetničkim poimanjem bitka. S ovim su u vezi još važnije i vrlo značajne druge stvari. Čovjek je svoje biće donio sa sobom iz prethodne metamorfoze Zemaljskog bitka, iz bića Saturna, Sunca i Mjeseca, i dok se razvijao kao biće Saturna, Sunca i Mjeseca, u njegovoj okolini nije još bilo ničeg mineralnog. Sve što je mineralno, nastalo je tek na današnjoj Zemlji. U vrijeme Zemaljskog razvoja, ušlo je u ljudski organizam i ono što nazivamo mineralnim. Čovjek nije imao u sebi ničeg mineralnog u vrijeme starog Saturna, starog Sunca i starog Mjeseca. On u to vrijeme još nije bio biće koje je na Zemlji trebalo provoditi svoj život, jer je konstitucijski pripadao cijelom kozmosu. Prije izlaska Mjeseca, i prije negoli se mineralno u svojoj obojanosti razvilo unutar Zemlje, čovjek uopće još nije bio pogodan za život na Zemlji. Možemo to i ovako izraziti: Duhovna bića koja su upravljala razvojem Zemlje, pitali su se, što bi se uopće trebalo s čovjekom dogoditi, da li bi on trebao biti prebačen na Zemlju ili bi svoj život trebao provesti izvan Zemlje? I ova bića, koja upravljaju evolucijom čovječanstva, odlučili su da se Mjesec izdvoji iz Zemlje, što je izmijenilo cijelu Zemlju i čovjeka. Time što je gruba Mjesečeva materija bila izlučena, čovjek je stekao konstituciju koja mu je omogućila da postane Zemaljskim čovjekom. Tako je kroz taj događaj, kroz izlazak Mjeseca i učlanjivanje mineralnog u Zemlju, čovjek postao Zemaljskim čovjekom. Time je čovjek dobio i svoju Zemaljsku težinu, bez koje nikada ne bi mogao doseći slobodu. On ranije, u izvjesnom smislu, nije bio osobnost. Osobnost je postao tek kada su se stisnule snage, koje su trebale graditi njegovo tijelo, što se dogodilo izlaskom Mjeseca i učlanjenjem mineralnog. Zahvaljujući tome, čovjek je postao osobnost i pristupačan slobodi.

Razvoj čovjeka na Zemlji, po izlasku Mjeseca, prolazio je kroz najrazličitije faze. I moglo bi se reći, da se ništa drugo nije dogodilo, osim izlaska Mjeseca, čovjek bi stalno imao mogućnost da čitavim svojim organizmom, svojim tjelesno-duševnim bićem, ima slike stare vidovitosti.

Ovu sposobnost, posjedovanja stare vidovitosti, ne bi se čovjeku oduzelo s izlaskom Mjeseca. Čovjek je gledao svijet u slikama, kao što je to često bilo opisivano. Da se ništa drugo nije dogodilo, čovjek bi još uvijek živio u svijetu slika. No, znamo da se razvoj nastavio dalje. Čovjek nije ostao takav, da bude okovan samo za Zemlju. Čovjek je u izvjesnom smislu bio potaknut na jedan razvoj unatrag, čiji je vrhunac dosegnut u 19. stoljeću. O tome sam u zadnjim predavanjima stalno govorio. Ali je još u starim vremenima nastupilo, da čovjek u izvjesnom smislu, iako je kao metabolički čovjek dobio zemaljsku težinu, ipak je kao čovjek-glave bio takoreći osposobljen za kozmički život. Čovjek je razvijao svoj intelekt, i u tom intelektu su se zgušnjavale slike stare vidovitosti, sve do 4. stoljeća nakon Krista. Tek je tada, a osobito nakon 15. stoljeća, ljudski intelekt postajao sve sjenovitiji i sjenovitiji. Ovaj ljudski intelekt, iako je čisto duhovne naravi, ne posjeduje ustvari svoj vlastiti bitak. On ima samo nešto što u svojoj biti predstavlja sliku. Ako današnji čovjek misli samo svojim razumom, ove misli nisu ukorijenjene u stvarnosti. Ove se misli kreću samo u jednom sjenovitom bitku. I sve više i više, kreću se ljudske misli u svom sjenovitom bitku. I to je doseglo svoj vrhunac u 19. stoljeću. I današnjem čovjeku nedostaje smisao za stvarnost. On živi u duhovnom elementu, ali je materijalista. Sa svojim duhovnim mislima, koje su u stvari sjenovite misli, on misli samo o materijalnom bitku.

Tako je nastupio ovaj drugi događaj. Čovjek je ponovo postao duhovan, ali ono što mu je od duhovnih sadržaja, ranije dala materija, s tom svojom duhovnosti on misli samo o materijalnom bitku. 

Vi znate da će se Mjesec jednom opet ujediniti sa Zemljom. Taj trenutak, kad će se Mjesec ponovo ujediniti sa Zemljom, to bi se prema astronomima i geolozima, koji žive u apstrakcijama, trebalo dogoditi tek za mnogo tisuća godina. Ali to je suludo. U stvarnosti, mi nismo daleko od tog događaja. Kao što znate, čovječanstvo po sebi biva sve mlađe i mlađe. Vi znate, da tjelesno-duševni razvoj čovjeka dolazi u određenoj dobi do jedne granice. U vrijeme Kristove smrti, kada se odigrao događaj na Golgoti, ljudi su bili sposobni za svoj tjelesno-duševni razvoj do svoje 33. godine. Danas je ta granica do 27. godine, a doći će jedno vrijeme, u četvrtom tisućljeću, kada će ljudi biti sposobni za razvoj samo do 21. godine. Nakon toga će nastupiti jedno vrijeme, u sedmom tisućljeću, kada će ljudi kroz svoju tjelesnost biti sposobni samo za razvoj do 14. godine. Tada će žene postati neplodne i nastupiti će posve drugačiji život na Zemlji. To će biti doba kada će se Mjesec približiti Zemlji i ponovo se u nju učlaniti.

Eto vidite, dragi prijatelji, ovakve, vanzemaljske događaje, moramo danas početi uočavati. Ne smijemo samo apstraktno sanjariti o nekakvom božanstvu, već moramo uočavati događaje koji su u vezi s našim razvojem. Trebamo znati, da je Mjesec svojedobno izašao iz Zemlje i da će se u Zemlju opet vratiti. I kao što je izlazak Mjeseca predstavljao značajan događaj, toliko će značajan biti i njegov povratak. Mi ćemo tada, kao ljudi, još uvijek nastanjivati Zemlju, ali se nećemo rađati kao što je to danas uobičajeno. Biti ćemo na jedan drugačiji način povezani sa Zemljom, nego što smo povezani kroz rađanje. Ali, trebali bi se do tada na jedan određeni način razviti. I morali bi ono, što se sada događa, intelekt koji postaje sve sjenovitiji, to moramo dovesti u vezu s onim što će se jednom dogoditi u budućnosti, kao ključan događaj u razvoju Zemlje, kad će Mjesec ponovno uroniti u Zemaljsku materiju. 

Sve sjenovitiji i sjenovitiji biti će naš intelekt. Ako se i nadalje ne budemo odlučivali, uzimati u sebe ono što nam iz duhovnog svijeta može doći, onda ćemo sve više uranjati u svoj sjenoviti intelekt. 

Promislite samo, što ovaj sjenoviti intelekt uistinu sadrži. S ovim sjenovitim intelektom ne možemo uopće razumjeti svoje biće. Možemo razumjeti samo mineralno, to je ustvari jedino što sjenovitim intelektom možemo do izvjesnog stupnja razumjeti. Već biljni život postaje zagonetan, život životinje je još zagonetniji, a vlastiti život je potpuno neproziran. Tako oblikujemo vlastite slike svijeta, koje su nam u stvari vrlo nerazumljive, koje u sebi nešto sadrže, s čime ne možemo prodrijeti do bića biljke, životinje, a pogotovo ne do bića čovjeka. Ovakvo oblikovanje slika će ići sve do tada, dok se ne budemo odlučili primati ono što nam prosljeđuju imaginacije, nove imaginacije kroz koje će se prikazivati Zemaljski bitak. U sjenovite razumske pojmove i u sjenovite intelektualne predodžbe mora se zaprimiti ono što od žive mudrosti može dati duhovna znanost. Kroz to će oživjeti sjenovite slike razuma. Ovo oživljavanje sjenovitih slika razuma nije samo ljudski događaj, već predstavlja kozmički događaj. Prisjetite se onoga, što sam opisao u svojoj „Tajnoj znanosti“, da su ljudske duše nekoć otišle na planete i kasnije se opet vratile u Zemaljski bitak. U svojoj „Tajnoj znanosti“ sam opisao kako su jedan za drugim, Marsovski, Jupiterovi i drugi ljudi, ponovo spuštali na Zemlju. Vidite, dogodio se jedan važan događaj, koji se može objasniti samo iz činjenice, koja je pouzdana u duhovnom svijetu, na Zemlji se krajem sedamdesetih godina 19. stoljeća, dogodio jedan važan događaj. Dok su se u drevno doba Atlantide, ljudi sa Saturna, Jupitera, Marsa, i tako dalje, spuštali na Zemlju, dok su dakle, ljudska duševna bića nastanjivale Zemaljski bitak, počelo je jedno doba, u kojem bića koji nisu ljudi, ali zbog daljnjeg razvoja trebaju doći na Zemlju i stupiti s ljudima u vezu, zbog čega ova bića iz vanzemaljskog područja također silaze u Zemaljski život. Od osamdesetih godina 19. stoljeća, nadzemaljska bića hoće ući u Zemaljski život. Kao što su Vulkanski ljudi bili posljednji koji su se spustili na Zemlju, tako se sada u Zemaljski život stvarno spuštaju i Vulkanska bića. Mi već imamo nadzemaljska bića u Zemaljskom životu. I toj okolnosti, što su ona donijela vijesti dolje u zemaljski život, zahvaljujemo što uopće imamo suvislu duhovnu znanost.

Ali, kako se prema svemu ovome ponaša ljudski rod? Možemo reći, da se ljudski rod prema ovim bićima, koja iz kozmosa dolaze na Zemlju, doduše polako ali ipak dolaze, ponaša na jedan kozmičko-prostački način. On o njima ništa ne brine i zanemaruje ih. I to je ono što će Zemlju dovesti u sve tragičnije i tragičnije stanje, jer će se među nama, tijekom slijedećih stoljeća, sve više i više kretati duhovna bića, čiji bi govor trebali razumjeti. A razumjet ćemo ih samo onda, ako budemo težili razumijevanju onoga što od njih dolazi, a to je sadržaj duhovne znanosti. To nam oni hoće dati, i hoće da djelujemo u smislu duhovne znanosti, da kroz socijalno djelovanje unosimo duhovnu znanost u Zemaljski život.

Od zadnje trećine 19. stoljeća, zaista imamo posla s nadiranjem duhovnih bića iz kozmosa, prvenstveno s bićima koja obitavaju u sferi između Mjeseca i Merkura, koja jure u Zemaljski život i pokušavaju naći uporište u ljudima koji se ispunjaju mislima o kozmičkim duhovnim bićima. Ovo možemo reći na način, kako sam to već ranije činio, da svoj sjenoviti intelekt moramo oživjeti sa slikama duhovne znanosti. Tako se to opisuje apstraktno. Konkretno to činimo, kad kažemo, da duhovna bića hoće dolje u Zemaljski život i da bi ih trebalo prihvatiti. Događat će se potres za potresom i na koncu će Zemaljski život dospjeti u socijalni kaos, kad ova bića dođu, a ljudski život se bude samo protivio njihovu dolasku. Ništa drugo ova bića ne žele, nego da budu izvidnica onoga što će se sa Zemaljskim životom dogoditi kada se Mjesec ponovno bude sjedinio sa Zemljom.

Vidite, danas nam može još donekle izgledati bezazleno, ako mislimo samo automatske i beživotne misli, koje nastaju dok vidimo samo ono mineralno u svijetu, ono  mineralno na biljkama, mineralno na životinjama i mineralno u ljudima. Htio bih reći, u ovakvim mislima ljudi danas uživaju, s njima se kao materijalisti osjećaju ugodno, jer samo se njih danas misli. Ali promislite, ako se i nadalje budu razvijale samo ovakve misli, sve do onog trenutka u osmom tisućljeću, kada će se Mjesec ponovno sjediniti sa Zemljom, što će tada nastati? Bića, o kojima sam govorio, oni će postupno sve više silaziti na Zemlju, Vulkanska bića, Vulkanski nadljudi, Venerini nadljudi, Merkurovi nadljudi, Sunčani nadljudi, i tako dalje, sjedinjavat će se sa Zemljom. Ali ako im se ljudi budu samo protivili, tada će Zemaljski život dospjeti u kaos tijekom slijedećeg tisućljeća. Zemaljski ljudi će i dalje moći svoj intelekt razvijati automatski, a on se može razvijati i u barbarskoj sredini. Međutim, u takav intelekt se neće moći uvući sav ljudski potencijal i ljudi neće imati veze s onim bićima koja im se želi prikloniti u zemaljskom životu. I sva ova bića, o kojima neispravno mislimo, a neispravno mislimo iz razloga, jer pukim sjenovitim intelektom mislimo samo o mineralnom, hoću reći, o grubom materijalnom u mineralnom, biljnom, životinjskom, pa čak i u ljudskom carstvu, ove ljudske misli, koje nemaju stvarnost, odjednom će postati stvarnost, kad se Mjesec ponovno bude ujedinio sa Zemljom. Iz Zemlje će tada izniknuti grozno leglo bića, koje se po karakteru nalaze između mineralnog i biljnog carstva kao automatska bića s pretjerano intenzivnim razumom. S ovim pokretom, koji će se proširiti po Zemlji, Zemlja će biti prevučena kao nekom mrežom, jednim tkanjem groznih paukova, paukova s ogromnom mudrošću, koji međutim po svojoj organizaciji ne mogu doprijeti ni do nivoa današnje biljke. Ovi će se grozni pauci uplitati jedni u druge, a u svojim vanjskim pokretima imitirati će sve što će ljudi izmišljati svojim sjenovitim intelektom, koji nije dopustio da ga potiče ono što je kroz novu imaginaciju, općenito kroz duhovnu znanost, trebalo doći. Sve ono na što ljudi s takvim  nerealnim mislima danas misle, to će postati stvarna bića. Zemlja će biti prevučena, kao što je sada prevučena zračnim omotačem, ili kao što se ponekad prevuče rojem skakavaca, tako će Zemlja biti prevučena ovim groznim mineralno-biljnim paucima, koji će se vrlo razumno, ali na strašno zao način uplitati jedni u druge. I ako ne oživimo svoje sjenovite intelektualne pojmove, i svoje biće ne povezujemo s bićima koja od zadnje trećine 19. stoljeća hoće sići na Zemlju,  morat ćemo se povezivati s ovim užasnim, mineralno-biljnim životinjskim paucima i  s njima zajedno živjeti, a svoj daljnji napredak u Zemaljskom životu potražiti u onom razvoju kojeg će imati tada životinjski pauci.

Vidite, to je ono, što skroz leži kao stvarnost u razvoju Zemaljskog čovjeka, a  čega je potpuno svjestan jedan veliki broj ljudi koji sprječavaju čovječanstvo od primanja duhovno-znanstvenih spoznaja. Jer ima također i takvih koji su potpuno svjesni saveznici uplitanja ljudskog zemaljskog života u paukovu mrežu. Danas se više ne treba bojati ovakvih opisa, jer takvi opisi, oni se skrivaju iza onoga, što mnogi danas kažu, koji iz starih tradicija još imaju nekakvu svijest o takvim stvarima, koji posjeduju stare predaje i koje ove stare predaje žele zaodjenu velom tajni. Razvoj čovječanstva na Zemlji nije takav da bi se ovakve stvari i dalje trebale skrivati. Iako su prepreke s neprijateljske strane još uvijek jako velike, stvari se moraju kazati, jer, kao što ja uvijek iznova ponavljam, prihvaćanje ili odbijanje duhovno-znanstvenih spoznaja je ozbiljna stvar s kojom se čovječanstvo suočava. Ovdje se ne radi o nečemu, o čemu možemo odlučivati na osnovi zaključaka donesenih iz nemarnih simpatija ili antipatija, nego o nečemu što skroz zahvaća u cijelu strukturu kozmosa. Ovdje se radi o tome, da li će se čovječanstvo u današnje vrijeme odlučiti postupno urastati u ono što nam dobri duhovi, koji se s čovječanstvom žele povezati, donose sa sobom dolje iz kozmosa, ili ćemo se uplesti u paukovo leglo vlastitih priprostih sjenovitih misli, i u tome tražiti daljnji opstanak kozmosa. Danas nije dovoljno, da se samo u apstraktnim formulama izlaže nužnost duhovno-znanstvenih spoznaja, već je danas neophodno pokazati kako misli postaju stvarnost. To je ono, što je tako strašno kod svih apstraktnih teozofa, koji nastupaju i iznose pred ljude apstrakcije poput: „Misli će jednom postati stvarnost“, ali im ne pada na pamet da ljudima potpuno i konkretno predoče značaj ovih izjava. A konkretno znači, da će se intelektualne misli, koje danas u sebi predemo, jednom kao paukova mreža prevući cijelom Zemljom, i da ćemo se u tu upletenu mrežu zagušiti, ako se ne želimo izdići iz tih sjenovitih misli.

I put izdizanja, moji dragi prijatelji, već je jednom prikazan. Ove stvari moramo potpuno ozbiljno shvatiti, kao i misli s kojima sam prošle nedjelje završio predavanja o bojama, gdje sam rekao, da znanost o bojama moramo izvući iz apstraktne fizike,  da znanost o bojama uistinu moramo podići u jedno područje, gdje zajedno djeluju fantazija i osjećaji umjetnika koji shvaća biće boja i duhovno-znanstveni pogled na svijet. Vidjeli smo, kako se može shvatiti biće boje, kako se može uzdignuti ono, što fizika sa svojim groznim navodima urušava u ahrimaničko, kako se zasnivanjem jednog činjeničnog učenja o bojama, koje je doduše udaljeno od misaonih navika današnje fizike, kako ovo učenje možemo uzdići na jedan umjetnički način i steći jednu dobru osnovu za umjetničko stvaralaštvo, ako se unutarnje s njime prožmemo. Ovakve misli moramo uzeti skroz ozbiljno.

I još jednu drugu misao moramo uzeti skroz ozbiljno. Što doživljavamo danas u našem civiliziranom svijetu?  Naši mladi ljudi se šalju na klinike i prirodno-znanstvena učilišta, gdje posredstvom leševa uče o ljudskom kosturu i općenito o ljudskom organizmu. S ljudskim kosturom, kao i s organizacijom ljudskog tijela, upoznaju se preko leševa. Oni uče iz apstraktnih misli logično izgraditi ljudski organizam.

Ali, moji dragi prijatelji, na ovaj način ne možemo upoznati čovjeka, upoznajemo samo mineralno na čovjeku. Čovjeka možemo upoznati jedino kroz onu znanost, koja uzima u obzir značaj izlaska Mjeseca i njegovog budućeg vraćanja, s preobrazbom današnjih, paukovih misli u paukova bića. Mora se pripremiti jedno znanje, koje drugačije shvaća čovjeka, a ono se može pripremiti jedino uzdizanjem znanosti ka umjetničkim uvidima, kada se jednom prizna, da ova današnja znanost može prodrijeti samo do jedne određene točke, samo do mineralnog u mineralnom, biljnom, životinjskom i ljudskom carstvu, ali se već u biljnom carstvu, znanost mora pretvoriti u umjetnost, a još više u životinjskom. Htjeti shvatiti životinjski oblik, na način kao što čine današnji anatomi i fiziolozi, skroz je besmisleno. I sve dok si ne priznamo, da je to besmisleno, sjenoviti razum se ne može preobraziti u živo, duhovno shvaćanje svijeta. Ono, čemu se danas, s ovako neutješnim apstraktnim formama podučava mlade ljude na učilištima, mora se posvuda preobraziti u umjetničko shvaćanje. Jer  priroda, s kojom smo okruženi, je umjetničko-kreativna. I sve dok to ne razumijemo, da je ono čime smo u prirodi okruženi, umjetničko stvaranje, koje se može shvatiti samo umjetničkim pojmovima, ne mogu ljekovite snage ući u naš pogled na svijet. Ako si predočimo prostorije za mučenje u srednjovjekovnim dvorcima, gdje se ljude zatvaralo u željezne oklope i probadalo kopljima, jedna slična procedura u ovoj fizičkoj proceduri, odvija se kada se mladim ljudima danas predočava anatomiju i fiziologiji i pri tom misli da su razumjeli nešto od čovjekova bića. Ne, oni ništa ne razumiju od onog, što se s duhovno-duševnim elementom pri tom zbiva, jer raskomadani mineralni čovjek može razumjeti samo ono što će jednom biti upredeno u paukovu mrežu prevučenoj po Zemlji. 

Zar nije okrutno, da se moć nad današnjom civilizacijom nalazi u rukama onih, koji stvarne misli, one koje su najunutarnjije i najintimnije povezane s izlječenjem ljudskog razvoja i s misijom razvoja čovječanstva u svijetu, gledaju kao na neku budalaštinu. Nije li to tragično, i ovu tragediju moramo imati u vidu, jer samo ako je slikovito postavimo pred svoje duše, možda ćemo pribrani doći do stvarnog zaključka, toliko se za sada možemo zauzeti, da intelekt, koji je postao sjenovit, nađe mogućnosti i nadolazećem nadzemaljskom svijetu dopusti ulaz, kako bi ovaj sjenoviti intelekt učinio pogodnim za ono, u što bi trebao ući. Ovaj sjenoviti intelekt ne bi smio biti odgurnut unatrag u pod-biljno, u paukovo leglo, koje se proširilo svijetom, već bi ga se trebalo uzdignuti, kad nastupi osmo tisućljeće, kad žene više neće biti plodne i kad se Mjesec bude ponovno ujedinio sa Zemljom. Tada bi Zemaljsko trebalo ostati iza nas, s čime ćemo izvana upravljali kao s klupicom pod nogama, kao s nečim što ne možemo ponijeti sobom u kozmičko bivanje. Trebamo se pripremiti, da se ne moramo ujediniti s onim što će se jednom morati razviti na površini Zemlje. Jer, kao što je čovjek iz nadzemaljskog bivanja uveden u Zemaljski život, kao što je sa izlaskom Mjeseca nastupilo fizičko rađanje, rađanje čovjeka od žene, tako će ponovno nastupiti ono, što više nije rađanje čovjeka od žene, jer to je samo jedna prolazna epizoda u cijelom kozmičkom razvoju. To je ona epizoda koja će čovjeku trebati pružiti osjećaj slobode, svijest o slobodi, cjelovitost individualiteta i osobnosti, epizoda koju ne bi smjeli propustiti, epizoda koja je bila nužna u razvoju kozmosa, ali to je i nešto čega se ne bi smjeli čvrsto držati. 

I ne bi se smjeli prepustiti lijenosti, da na božansko gledamo apstraktno, već bi trebali konkretno promatrati ono što je u vezi s našim razvojem. Do jednog stvarnog unutarnjeg oživljavanja svog cjelokupnog duhovno-duševnog bića, možemo doći samo kroz to, da shvatimo ovaj veliki vremenski prostor u svom konkretnom razvojnom oblikovanju, prolazeći slijedom svojih zemaljskih života. To je ono što nam danas govori prava duhovna znanost. No, ipak dolazi do sukoba. Danas prijeti opasnost, da volja bude izbačena iz duhovnosti i da se ujedini sa paukovom mrežom na Zemlji. Ova volja u nekim pojedincima živi svjesno, koji misle da im je od koristi ako se sami duhovno razvijaju, a druge ostave u neznanju. Kod većine je to tako, da i nadalje žive u neznanju, da ustvari i ne slute, kojoj groznoj Zemaljskoj sudbini idu ususret, povezujući se s onime, što je jedna stara duhovna znanost nazvala „šesnaest puta ljudske propasti“. Jer, moji dragi prijatelji, kao što ima mnogo puta, da se svojim sjenovitim razumom okrenemo onome, što kao učenje i poruke mogu doći iz duhovnog svijeta, tako naravno ima i varijacija, ima varijanti povezivanja sjenovitog razuma s paukovim krastavim bićem koji će u budućnosti ispreplesti cijelu Zemlju. Razum će tada objektivno vladati u različitim udovima, koje će imati ovi životinjski pauci, što će se uplitati jedni u druge i međusobno omotavati, i koji će u ovom omotavanju, u ovom obostranom omotavanju, slično Merkurovom štapu, proizvoditi najčudnovatije, najpametnije i najoštroumnije tvorevine. Tek kad iznutra na vani, ponovno steknemo razumijevanje umjetničkog, moći ćemo razumjeti ono što je iznad mineralnog, ono što se iživljava u oblikovanju biljke.

Vidite, kako je simptomatično u razvoju čovječanstva, da je Goethe, koji je bio umjetnički nastrojen, otkrio učenje o metamorfozi. Svi pedanti, koji su se oko njega nalazili, gledali su na to kao na diletantizam, i današnji pedanti još uvijek tako gledaju. U Goetheu se povezao umjetnički pogled na svijet, uopće jasan smisao, s onim gledištem koji samu prirodu vidi kao umjetnika. On nije bio toliko daleko, da životinju može vidjeti dalje od oblikovanja kostiju kralježnice i lubanje. Onu fantastičnu preobrazbu čovjekova ranijeg života, koji oblik glave izgrađuje iz preostalog dijela tijela, onu umjetničku preobrazbu dugačkih kostiju udova u okrugle kosti glave, tek to je ono što, kad uistinu prozremo, omogućuje jedno stvarno unutarnje razlikovanje glave od preostalog čovjeka. Ovo plastično moramo imati pred sobom, ako ljudsku glavu želimo priključiti preostalom dijelu ljudskog organizma.

Stvarna znanost je ujedno i umjetnost. Svaka znanost koja se ne uzdigne do umjetnosti je obmanjujuća. Ovakva znanost urušava ljude u kozmičku nesreću. Tako na samom djelu vidimo, kako stvarna duhovna znanost upućuje na umjetničko shvaćanje. Ona je živjela, rekao bih, poput himne u duši Goethea, kada je još 1780., u svojoj himni u prozi „Priroda“ napisao: „Prirodo, mi smo njome okruženi i obavijeni …“. Ona je sva satkana iz ovakvog tkanja predodžbi, pa bi mogli reći, da je u svemu tome prisutna jedna čežnja za primanjem u sebe duhovnog bića. Upravo obrazovanje ovakvih misli, koje žive u proznoj Goetheovoj himni „Priroda“, osigurava mjesto onim bićima, koja bi iz nadzemaljskog kozmosa htjela sići na Zemlju. Međutim, ono što se izgradilo tijekom 19. stoljeća, oni grozni pojmovi, koji čovjeka razapinju i muče, poput onih iz ljudske psihologije, biologije, sustava bilja i slično, u osnovi nemaju ničeg zajedničkog sa stvarnim bićem biljke, te ponovo možemo ukazati na naše promatranje boja, na sve one neumjetničke pojmove, koji ne mogu pružiti nikakvo znanje, i koji ne mogu prodrijeti u čovjeka. Stoga se u onome, što se danas naziva znanošću, radi ustvari o „Ahrimaničkom proizvodu“, koji vodi u propast sveg zemaljskog i što nam ne dozvoljava pristup onoj sferi, koju nam od zadnje trećine 19. stoljeća ususret donose nadzemaljska bića.

Njegovati duhovnu znanost, moji dragi prijatelji, nije ništa apstraktno, njegovati duhovnu znanost ujedno znači, otvoriti vrata nadzemaljskim utjecajima, koji od zadnje trećine 19. stoljeća, na dalje, hoće sići na Zemlju. Radi se o stvarnom kozmičkom događaju, kad njegujemo duhovnu znanost, i to trebamo osvijestiti.

Tako, možemo reći, pogledajmo u vrijeme kada je Mjesec izašao, sve do njegova ponovna vraćanja u budućnosti. Ovaj Mjesec, koji nam reflektira Sunčevu svjetlost, ustvari je duboko povezan s našim životom. On se odvojio od Zemlje kako bi čovjek na Zemlji stekao slobodu. Ali u ovom razdoblju moramo brinuti o tome, da Mjesecu ne šaljemo materijal koji bi se povezivao s bićem Mjeseca unutar Zemlje, kad se Mjesec jednom bude ponovno vratio, koji bi se povezivao s jednim novim prirodnim carstvom kojeg sam slikovito prikazao. 

Možemo reći, ponekad se u ljudima javi neka slutnja o onome što će se tada dogoditi. Ne znam, s kakvim su razumijevanjem ljudi čitali ono što Nietzsche opisuje u svom „Zaratustri“, u poglavlju o najružnijim ljudima u „dolini smrti“. Radi se o krajnje tragičnim opisima. Nietzsche, naravno, nije imao nikakav uvid u ovu „dolinu smrti“, u koju će se Zemaljski život preobraziti, kada Zemlju bude prekrilo leglo paukova, o kojem sam  govorio. Ali u to vrijeme, u kojem je nastala ova Nietzscheova fantazija o „dolini smrti“, u njemu je svakako podsvjesno živjelo nešto od te buduće slike najružnijih ljudi koje je postavio u „dolinu smrti“. To je bilo kao jedan predosjećaj, kako će ljudi, ako i dalje budu njegovali sjenovite misli, dobiti ružne oblike, kada biće Mjeseca bude uronilo dolje u Zemlju, i kako će kao rugobe upasti u ovaj čopor paukova i s njima se ujediniti. Koja bi korist onda bila, ovakve stvari prikrivati, što bi mnogi to htjeli? To bi značilo bacati pijesak u oči. Jedan veliki dio onoga, što je danas prošireno kao duhovnost, u osnovi ne znači ništa drugo, do bacanja pijeska ljudima u oči. Ponekad naiđemo na ljude, koji vide što to znači „bacati ljudima pijesak u oči“, kada se niti jedan povijesni događaj ne shvati onako kakav je on u stvarnosti.

Koliko danas ima ljudi, koji znaju da se u današnje vrijeme odigravaju događaji od fundamentalnog značaja? Na to sam već skrenuo pažnju. Koliko ima ljudi koje žele uvidjeti ovakve stvari? Oni bi htjeli zažmiriti i bezazleno reći: „Pa te stvari ipak nisu toliko važne“. Ali su znaci vremena skroz prisutni i trebamo ih razumjeti. To je ono što sam još htio dodati na svoja predavanja o biću boja, gdje sam iznio svoja opažanja svijeta boja, i odnosa čovjeka s vanzemaljskim kozmosom. S ovakvim promatranjima ćemo i u buduće nastaviti.

(S njemačkog prevela Katica Radonić)