SPOMEN SERGEJU O.PROKOFJEVU

U subotu 13. decembra u knjižari Buybook u Sarajevu održan je komemorativni skup, In memoriam Sergeju O. Prokofjevu (januar 1954. -- juli 2014).

Pročitan je govor koji je dr Peter Selg održao prilikom oproštajne ceremonije u dvorani Stolarije kraj Goetheanuma, 29. jula. Potom je pročitan odlomak iz Buybookove novoizašle knjige "Rudolf Steiner i utemeljenje novih misterija" 1. dio S.O. Prokofjeva. Ana Ivljeva, ataše za kulturu Ruske ambasade u Sarajevu, čitala je (na ruskom) tri pjesme S.O. Prokofjeva napisane početkom 1970-ih; pjesme su potom čitane u prevodu. Pročitan je i prevod pjesme Ruth Dubach posvećene Sergeju Prokofjevu. S. Žalica je na kraju čitao prevod svoga teksta, In Memory of Sergei Prokofieff (skraćena verzija objavljena u biltenu "Deepening Anthroposophy" No. 3.3/2014), te Meditaciju Kamena temeljca.

SONET 13

Po koji već put -- isposnik među ljudima --

Gazim kroz maglu težnji.

Vukući za sobom niz sjena

Prošlih djela, misli i riječi.

Prag duše. Čedna žalost.

Bijah udaran gnjevom sudbine.

Al' ponekad vječnost bi dirala dušu --

U Njenim Vasionama gubih se...

I, našao sam, ali ne sebe. Drugi

U mene stavljahu Svete Misli;

Letih tad iznad ponora bez napora,

Neizmjerno sretan, pun blagosti, jednostavan --

Osjećao sam kako mi krila rastu

I rascvjetavaju u muzici zvijezda...
(1972)

                
                    *   *   *

Ustani i uspravi se nad ponorom!

Glas -- kao zvuk trube!

Oči -- kao zvjezdani svod!

Ruke -- kao vatreni stubovi!

Vihor i oluja igraju

U hrpi čeličnih vlasi;

Bacaju u užareni mrak

Gomile vatrenih iskri!

Moćna rebra -- krstovima

U pamćenju Zemlje proklijala;

Kamenim zubima

U zemlju ušla do ramena...

Urla u samrtnom ropcu, --

Zna ko je rasječen.

Svako ko misli zlo

Već je osuđen!

Duše gamižu, gaze se.

U mraku spavaju vasione.

Samo onaj ko ustade može se probuditi,

Kako bi se okrenuo nazad...
(1972)

                     *   *   *

Hoću umrijeti kao sasvim prost čovjek.

Neću ni stihova, ni govora na grobu,

Neću ni slika, ni pohvala. Još, stoljeća

Hoću da me uz šutnju zaobilaze.

Neću dobro činiti, neću učiti --

Uvećavati vihore smutnji, pobuna.

Hoću samo: Ako u oluji kuca mi

Putnik stari, da primim ga.

Neću osuđivati nikog nikada --

Osuđenog nosiš u sebi.

I kletvu vječnu

Neću, mireći se sa sudbinom.

Hoću umrijeti -- siromašan u siromašnoj zemlji,

Ostavivši samo puteve i nebo.

I zadnju krišku sasušena hljeba

Hoću dati djetetu u mraku.

Otići ću onako kako sam došao, tuđin u hramu zemaljskom.

Sve ostavit' što bijaše dato.

Kako će iz vječnosti ispalo zrno

Proklijati? Ako neće -- sve je uzalud...
(1971)

Preveli sa ruskog: Ana Ivljeva i Slobodan Žalica

ZA SERGEJA O. PROKOFJEVA

Ruth Dubach

Još dugo vremena prije praga

dugački koraci tvoji jasno upućivahu na put.

Tvoje uzvišeno biće, svo voljom prožeto,

blagoslovljeno smrću nakon bola,

slobodno sad je od tjeskobnih ovoja svojih,

oblikovano patnjom

ono se razvija u širinama kosmosa,

bližeć' se svjetlosnom krugu

bogova i drugova u duhu,

u izabranom času

već licem u lice

sa blaženom nebeskom družinom.

Ali sa visoke kule svjetilje

tvoje se plemenito srce

uvijek svečano Zemlji obraća,

u novoj vatri sad rođenoj ono plamsa.

Na razvaline našeg oboljelog svijeta,

na nedjela, uzdisaje mu,

na čovječanstvo što u đavoljem stisku je

ti uputi sijev oka svoga.

Što veća je bol tvojih bližnjih,

što jača je prijetnja težnjama bogova,

tim silnije tvoj pomažući duh blista.

(27. juli 2014)

Preveo sa engleskog Slobodan Žalica