SLUČAJ MIRE
ŠUVAR

 

 

Mi mlađi novinari
Studentskoga lista I Poleta bili smo redoviti gosti zagrebačke ‘’Kockice’’ ili
Centralnoga Komiteta Hrvatske koji se nalazio pokraj rijeke Save na ondašnjem
šetalištu Karla Marxa. I u tom saobraćanju sa političkim rukovodstvom Hrvatske
mi smo također bili upućeni I na suradnju sa Mirom Šuvar koja je radila u
Informativnoj službi ovoga Komiteta. Pa uglavnom je tu bilo riječi o praćenju I
analiziranju  tekstova iz naše dnevne
štampe  I mi bismo komentirali te  slučajeve I općenito se može reći da je dugo
vremena naša suradnja bila na našu obostranu korist. I po tome se nismo mnogo
razlikovali od ostalih  hrvatskih
novinara koji su također bili česti gosti toga Komiteta koji su redovito
izvještavali javnost o njegovom radu. I tu mi nismo bili ništa posebno. Ali je
bilo posebno to da smo mi jako mladi ljudi koji se zanimaju za politiku. Na
primjer kolega Dean Jović je tada imao svega 15 godina  ali smo mi držali da je on svakako vrijedan
pažnje  pa smo ga vukli  svukuda za sobom u uvjerenju da pije sa samoga
izvora a ne da interpretira političke 
događaje tek iz druge ili treće ruke. Ja sam bio nešto stariji, možda
nekih 23 ili 24 godine. Kasnije je jedan dio nas koji smo radili u Centru društvenih
djelatnosti  prihvaćen kao službenici
toga  Komiteta  s obzirom da smo postali  njegova takozvana   radna
zajednica pa su naši prostori postali I sobe toga Komiteta I tu smo imali
također I svoje radne prostore. Nakon sloma hrvatske frakcije tamo negdje u
proljeće 85 godine mi smo izbačeni iz  te
zgrade I nama je zabranjen pristup u zgradu CK sasvim suprotno
očekivanjima  da uposleni  njegovi radnici I dalje dolaze tu na posao
kada već imaju svoje prostore I svoje sekretarice. Međutim se od te prakse u
našem  slučaju odustalo kada smo
procijenjeni kao radikalan desni elemenat koji radi na disoluciji Jugoslavije.
A sa time je onda došao I problem rada sa novinom Polet koja je preko noći
prešla u ruke Zorana Simića dok je 
časopis Pitanja preuzeo  Milović.
Dakle mi smo odbačeni kao strani elemenat mada je istina da smo godinama držali
taj Centralni komitet I cjelokupnu hrvatsku politiku   koja se
u to vrijeme trebala nekako odnositi prema narastajućim snagama jugoslavenskoga
centralizma I unitarizma. I u tom radu I u tim političkim konstelacijama  jedan dio nas bio je upućen I na suradnju sa
gospođom Šuvar koja je uglavnom bila ugodni sugovornik. Okolnosti su također
bile te da je ona bila žena hrvatskoga političkoga moćnika Stipe Šuvara dok sam
ja takoder bio I njegov student na odsijeku sociologije  kao I gospodin Orešković. Znači te su spone bile
daleko dublje od onih površnih političkih susreta kakovi oni već postoje u
javnome životu. Da ja taj odnos nisam shvatio povrsnim možda najbolje  govori slučaj moje diplomske  radnje koju sam obranio kod  Šuvara a koja nosi naslov Pojam
samoupravljanja u djelu Vladimira Bakarića. Dakle nema nikakove sumnje u to da
sam ja bio sasvim odan clan te Partije koja me se usput budi rečeno pokušala
riješti  vidimo I na kakovi način-
prograšavajući me psihotikom.Zašto? Pa zato jer mnogima nije odgovarao stav o
mogućoj disoluciji države u kojoj se svaka 
republika osamostaljuje kao posebna država. Taj stav mnogima nije
odgovarao s obzirom da su bili upućeni u dogmu Titove Jugoslavije koju su pošto
poto htjeli zadržati u ugodnome sjećanju mada ih je stvarnost osporavala na
gotovo svakom koraku. A drugi razlog je bio taj da je unekoliko trebalo zaštititi  Šuvara kao budućega jugoslavenskoga
političkoga lidera od takvih polemičara I konfliktnih ljudi kakvi smo bili mi u
hrvatskoj frakciji. I njemu nikako nije odgovarala stigma političkoga lidera
koji samo nanosi problem u javni prostor države koja je ionako opterečena
beskonačnim političkim sukobima I trzavicama. Dakle svakako su Stipine
političke ambicije bile razlogom zašto je uopće došlo do sloma ove  frakcije I zašto je javnosti to kasnije bilo
prezentirano kao  ‘’riješavanje od luđaka’’.
U razgovorima koje sam tada  imao sa
Ervinom Peratonerom  saznao sam da je to I
inače  slučaj kod birokratiziranih partija
 sa socijalističkom ideologijom  jer se I Staljin bojao svoga aparata. Pri
tome su mnogi smetnuli sa uma  specifične
socijalne I političke prilike koje mogu dovesti u pitanje cjelokupnu zgradu
realnoga socijalizma pa su ovakovi slučajevi kao što je bio naš slučaj samo  doljevanje ulja na vatru I daljnje
slabljenje  političkih institucija
radničke klase Hrvatske . Od te spoznaje dobar dio nas je došao do istine da
vrlo vjerojatno jedna takva birokratizirana I troma partija koja proizvodi
slučajeve tamo gdje ne treba  neće
preživjeti neoliberalnu stvarnost koja je bila na dnevnome redu . I  doista tako se I dogodilo. Sa slomom
socijalizma tamo negdje početkom 90 tih godina CK Hrvatske više nije prodavao
novinu Komunist nego je stao prodavati krumpir I luk jer je  prostor CK pretvoren od suvremenoga
političkoga foruma  u jednu veliku  luksuznu samoposlugu.

Mira Šuvar
je tako došla na zavod za zapošljavanje a onda se preko noći odlučila postati
novinarem pa se učlanila u novinarsko udruženje I otpočela sa novim radom kao
nezavisni novinar. Iz toga perioda koji je trajao možda nekih dvadesetak godina
nastao je znatan rad kao što je I realizirano obilje  razgovora od slučaja sa Hertom Has do  ljudi u Vatikanu  pa bi svakako bilo jako dobro kada bi javnost
bila upoznata sa tim radovima kako bi se mogla donijeti valjana ocjena o
njegovoj  vrijednosti. A nama koji smo
morali prebjeći u drugu državu I na drugu hemisferu ostaje jedino još da se
prisjećamo toga burnoga vremena I da sumiramo 
svoja iskustva sa ljudima koji su direktno odgovorni za novonastalu
situaciju bratoubilačkoga rata  kod
nas  mada su svakako postojale I drugačije
solucije razriješenja  jugoslavenske
krize  da nije bilo bezobraštine,
slavoljublja, nepotizma, malicioznosti, ljubomore I zavisti  političkih lidera koji su  mislili da je prostor države plato  njihove beskonačne samovolje I prostor  isticanja njihove tobožnje posebnosti I stručnosti.
Na svu sreću ipak smo preživjeli tu 
neizmjernu uobraženost dok mnogi moraju 
ponovno krenuti od početka.

 

Zlatan gavrilovic
kovač