SRETAN GRAD FRANE PETRIĆA

 

 

 Dr. Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

Petrićev  prvijenac La citta felice nastao je 1553 godine  I zapravo je jedan filozofski traktat  o najboljem socijalnome uređenju. Ovo je Petrićevo djelo nastalo poslije utopijske konstrukcije Thomasa Morea iz 1516 godine a prije  djela Dello Stato delle Repubbliche iz 1591 Nikole Gučetića te državne reforme Civitas Solis iz 1623 Tommasa Campanelle. Jedan jako lijepi  etimološki pristup ovome Petrićevom djelu  dala je u novije vrijeme  gospođa Persida Lazarević Di Giacommo  iz Pescare koja se u svome prilogu  pod naslovom Dvostruko sretan  grad Frane Petrića pozvala na mnoštvo naših interpreta od Kukoča, Veljaka, Ljerke Schiffler, Solara I drugih  koji za razliku od ranijih tumačenja   koji određuju Sretan grad  kao utopiju sve više  Petrićeva gledišta uspoređuju  sa renesansnim realizmom makjavelističkoga tipa. Zacijelo je tome pridonijela  I sama Petrićeva nezgrapnost u tekstu Sretnoga grada  kao na primjer njegovo mišljenje  da se država sastoji  od dva dijela : ‘’Jedan je radnički  I bijedan  a drugi gospodski I sretan.’’ ( str.29) kao I njegova stajališta da je čovjek dvojstvo  tijela I duše I da je tijelo stvoreno radi duše  ( str. 31-32) Odatle smatra Petrić ono je tijelo sretno čija se životna nit produžava  čitavim prostornim tijekom ljudskoga vijeka.

Prema tome pojam  felice ne odnosi se samo na produktivnost, fertilnost I uspješnost nego I na onaj koji je siguran, koji je bez brige, koji je onda sretan I blažen. Da interpretima  Petrića nije pošlo za rukom  uopće razumjeti  ovo njegovo djelo  pokazuje činjenica  da se filozofi nisu pitali o tome kako zapravo Petrić  vidi grad, urbe ili latinski Urbis koji se posebice  odnosio na grad Rim što je moguće povezati sa urvus, ‘’krivo’’, pa time I sa orbe što znači krug. Kao sto se latinski civis odnosi na  nekoga tko boravi  na nekom određenom prostoru, koji tui ma stalno boravište a u suprotnosti sa nekim tko je stranac odnosno onaj tko dolazi izvana da bi se tamo vratio, nestalni stanovnik u jednom mjestu  koje nije njegovo.

Drugim riječima interpreti  su Sretan grad sveli na par ekonomskih generalizacija  I na taj način fundamentalno srozali čitavu filozofiju    Petrića  na makjavelističku doktrinu.

Pri tome oni su zaboravili  da Petrić vidi  prije svega grad  kao jedno određeno mjesto  u prostoru I da je grad definiran prostorom. A da bi shvatili I razumjeli što Petrić  pri tome misli  treba imati u vidu  cjelinu njegove filozofije gdje je prostor  shvaćen u smislu jednoga bivstva  za sebe  jer nije ni tjelesan  ni netjelesan jer imade tri dimenzije nego je netjelesno tijelo I tjelesno netijelo  koje se ne  giba. Sve je u svijetu pokretno a giba se u nepokretnom prostoru. Tako se I ljudi gibaju   gradom koji je nepokretan prostor. Grad je  prostor tjelesnoga svijeta kojega on jos naziva svjetskim prostorom. Tom svjetskom prostoru daje oznaku ograničenoga prostora. Stoga je I grad  ograničeni prostor  u kojem svaki dio socijalnoga tijela  ima svoju specifičnu funkciju  bez koje to tijelo ne može živjeti. Svako tijelo ima svoje trodimenzionalno mjesto. Kada se to mjesto napusti ostaje praznina . Mjesta I praznine  dijelovi su našega svjetskoga  omeđenoga prostora . I kao što su za  fizikalni svijet  značajna četri osnovna načela tako su I  za grad značani prostor, svjetlost, toplina I vlažnost. Tako I grad ljudskom tijelu osigurava ili treba osigurati svjetlost, toplinu I vlažnost . Po svijetlu nastaje toplina  koja  u Petrića postaje univerzalna  stvaralačka  sila koja grad  proizvodi po ljudskoj mjeri  I u kojoj svi staleži žive sretan I blaženi život. To je dakle osnovna ideja Petrića koja je  izložena u njegovoj raspravi pod imenom Sretan grad. I po ovoj osnovnoj ideji nema nikakove sumnje Petrić  ostaje čedo renesanse koje je iznijelo na  danje svijetlo filozofiju  grada koju će obnoviti tek nadolazeća vremena moderne I postmoderne. U tom smislu može se reći da je Petrić prilično suvremen mislilac.