Tiho padaju kapi života, nečujno se slijevaju na dlan razlomljenih ruža i odlaze u nepovrat.
Ono, što “sada” traje, više za sekundu nije.
Kad pjesma zašumi u krošnjama uvelog lišća ove jeseni, potpisat ću rani odlazak u svijet bijelih snova, otkud mi stižu poruke tko se sve sprema prijeći na Onu stranu.
Znaš li da su me ponovo zavarale tihe strune ptičjih ranojutarnjih cvrkuta i otvorila sam oči, koje su gledale tamo negdje – iza stvarnosti.
Ponovo mi se piše danas, jer ove rane jeseni ne osjećam miris jorgovana, već slatko grožđe medeno obavija strukturu mog konsonanta, koji se zapleo u krošnjama jesenjeg lišća i zauvijek ostao namijenjen samo tebi.
Završavam ovu ranojesenju kratku pjesmu, polako zavaravajući već odbjeglo jutro i razmišljajući o oštrim bridovima ledenog daha, kojeg će mi zima uskoro donijeti na dar.
Znaš li kako miriše snijeg na ništavilo života, znaš li kako se mijenja boja lista u jesen, znaš li da se Sunce rađa samo jednom na dan?
Znaš li?
Ideš li lijevom stranom ulice samo da me ne sretneš ili se sklanjaš sunčevoj sjeni, tek toliko da zaboraviš vrijeme kad si me poznavao?
http://www.digitalne-knjige.com/varga5.php
bglavac
edin.kecanovic
