I tom jednostavnom amputacijom duše odvojit ću se od tebe i napisati najljepšu pjesmu, ikad spjevanu i poklonjenu nekome, tko je još uvijek živog duha i ne zaboravlja zavaravanja ljepote duše.
Oh, kako je ovaj grad prazan bez tvojih koraka, kako je ovaj život tužan bez tvoje ruke u mojoj!
Zvučim kao otrcana tužaljka, ali molim te, ovdje me poslušaj, ovdje me razumi, ovdje uđi u dušu moju i ovdje me sakrij u sebe.
Tiho, kao ptica koja poremeti noćni mir, zasvijetlit će daleke planine na obzorju mašte, istočit ću srce svoje u tvoje oči i, znam, više nikad neću drugima u oči pogledati moći.
Znaš li da sam zazvučala kao otrcana tužaljka, ali sam uz tebe bila zvuk orgulja u crkvenoj tišini, znaš li da sam za tebe bila kraljevstvo nemira i ruka, koja tvoju u boli dira?
Potonula sam u bol ne-bola, potonula sam u ljubav ne-ljubavi, potonula sam u otrcanu tužaljku i ne mislim se vratiti.
Zaokružit ću je kao aureolu oko moje duše pa neka ti donese poruku, da je pjesma napisana samo za tebe.
http://www.digitalne-knjige.com/varga5.php
bglavac
edin.kecanovic
