Pričat ću ti jednog dana o izgubljenom Suncu u sjeni Mjeseca i lutanju neprhodnim puteljcima vlastite nemoći.

Miris lavande širio se poljima, toplina je zagrijala hladni dah iznad usana.

U tom trenu je i Svemir zadrhtao.

Još nikad nisam toliko osjetila taj drhtaj cjelokupnog postojanja, kao tog trenutka.

Pričat ću ti o danu kad se Sunce izgubilo i zalutalo u sjenu Mjeseca.

To su bila vremena mlade sudbine i potrage za srećom.

To je bilo vrijeme zanesenjaka, mistika i duševnih pustinjaka.

To su bili dani, lijeni, sneni, neprolazni.

U tim trenucima, živjela sam kroz više svjetova, a sjena Mjeseca privlačila je kroz vatru svog postojanja, odbijala kroz led svog srca i zarobljavala kroz istinu svoje istine.

Ruže su se povijale tamo gdje je njegova duša zastala, a izvor nije izbistrio kapljice, dok se njegove plave oči nisu otvarale.

I Sunce je zastalo na tren privučeno sjenom tog poluludog Mjeseca.

Izgubilo se, zarotiralo je nemir iza mirnog čela i opet je Svemir zadrhtao.

Mirni oceani želja ostali su premirni, da bi se osjetili u pulsiranju dalekih zvijezda.

I dalje se osjete tektonski pomaci nemira iz Svemira.

I dalje se osjeća vlastita nemoć, puteljici nisu zarasli, lutanja zovu umilnim pjesmama nevidljivih sirena.

Ruže su uvenule.

Njegova duša stoji.

Izvori su mutni.

Njegove oči su zatvorene.

U tom trenu, sa svog izvora razbistrila sam pomućene kapljice, a ruže su ponovo zamirisale, jer su se druge plave oči otvorile.

 

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=31913

 

 

http://www.digitalne-knjige.com/varga5.php

 

http://shadowofsoul.blog.hr