Akseben je odlučila putovati prema Plamenim Zemljama, to je drevno mjesto gdje su se odigrale neke od ključnih bitaka Osvita Vremena, a čini se kako još i danas te zemlje gore od Uspomena bitaka inih i velikih. Upravo tamo, Skrizami i Vidani otkrili su neke od pukotina kroz koje Grehotih širi svoj utjecaj.

Alantael je poslao manji odred Vidana, kao prethodnicu Akseben, kojima zapovijeda mladi Tabornik (athu. odgovara činu pukovnika) Kalanel. Mladi Kalanel tek je došao iz Naraštaja 92, prisegnuo Svjetloredu, a kao najbolji iz Naraštaja 92 osobno od Alantaela dobio je mač iskovan u Vatri Cenusa.

Kalanel nije očekivao da će se uskoro sresti s Akseben i njezinim Vrišticama Žarkookama, a kad je do susreta došlo u Tišinama Ognjenog Kamena, mladi Tabornik ostao je očaran Akseben. Znao je on iz priča kako je ona nevjerojatno lijepa, inteligentna i nadasve opasna borkinja, ali sada uživo Akseben mu je izgledala drugačije:

Nije hodala kao Vikontesa, niti je govorila kao Proročica, umorna, a ipak uspravna, sjajnih očiju dubinske svjetlosti i tajnoviti bljesak na samom dnu pogleda ... Akseben pruži ruku vojnički Kalanelu, tog trenutka oboje osjete blagu toplinu, ali i vatru pod stopalima. Nekoliko trenutaka njihovi pogledi zaustavili su se jedno na drugom.

Kalanel prvi progovori: Dobro nam došla Vikonteso u naš Tabor! Moji Vidani bit će ti na usluzi, a kad poželiš mogu ti dostaviti podatke s prošlodnevnog izvida ... Akseben prekine Kalanela: Možemo to odmah, vidimo se u šatoru! Akseben se osmjehne krene, okrene se i doda: Voljela bih kasnije popričati s tobom Svjetlonošo, ne znam ti ime? Kalanel! Brzo odgovori Tabornik. Dobro, onda se vidimo! Još jednom se osmjehne Akseben.

Nakon kraćeg dogovora u šatoru, Akseben je odlučila ući u Pukotinu, a Kalanel je inzistirao da joj bude u pratnji i da je nikako neće ostaviti samu na ulazu. Tako su Akseben i Kalanel zajedno ušli u Pukotinu u kojoj su odmah sreli stvorenja (athu. Nebića) bez lica i obličja koja su gmizala između Odbačenih Misli.

Ta bića Athumanunh opisuje kao Gurunesi (athu. Nesigurni Stvorovi), a hrane se Nesigurnošću drugih bića i stvorova. Akseben je počela drhtati, ali ne od Straha, već od iscrpljenosti nespavanja i loših snova što je pukotina odmah prepoznala. Kalanel je to odmah primijetio i pružio joj svoju toplu ruku:

Vikonteso, ako te Svjetlo vodi, ja ću ti pružiti ruku i čuvati tvoje korake! Akseben je prihvatila ruku i osjetila da je to Kalanel napravio za nju, ne kao za Čuvaricu, ne zbog dužnosti i Alantaelove zapovjedi, već kao za djevojku prema kojoj je nešto počeo osjećati, a još nije razumio, makar, je želio da to nikako ne prestane.

Tako su njih dvoje stigli do nepoznatog tornja – Sjenoviti Toranj koji se hranio i napajao očajem i tugom zaboravljenih ljubavi. Kalanel je tiho šapnuo Akseben:

(athu. obratite pozornost! Kalanel nije svjestan odakle mu ovi iznenadni osjećaji prema Akseben – nemojte se začuditi kad vam Athumanunh napiše da je još netko s njima, nevidljiv, ali nazočan!)

Vikonteso, ja ti nisam potreban radi Svjetla, Svjetlo nosiš u Srcu, a ja sam ovdje s tobom kako bih podijelio Tamu s tobom!

Nakon ovih iznenadnih Kalanalovih osjećaja Grehotih je pretrpio prvu ranu – ništa nije moćnije od boli koja može pogoditi Grehotiha kao što je Iskrena Bliskost, jer Ljubav nije odbačena Budućnost – Ljubav je Izbor Sadašnjosti …

Zapravo, Athumanunh zapisuje: U očima Svijeta Poznatoga, Kalanel je samo još jedan od Kavalira Svjetlosti, ali u očima Akseben, Kalanel je počeo postajati nešto mnogo više …