… odavno je sunce već nestalo iza horizonta, a noć je došla iznenada i naglo. Athumanunh žurno pali vatru na obali rijeke dok noć nije postala previše gusta, a rijeka počinje širiti svoj opojni miris. Osjeća Athumanunh miris tamarisa u cvatu, a prekrasni crveni cvjetovi hibiskusa šire svoj intenzivan miris. Noćas na nebu nema mjeseca, samo krupne zvijezde. Athumanunh zagledan u te zvijezde ima osjećaj da će svakog trenutka pasti na njega koliko mu se čine blizu, a onda duboko udahne miris noći i sluša tišinu. Gleda ili sanja, Athumanunh ne zna, ali vidi gusto izrasle palme s teškim grozdovima datulja, a iza njih se naziru pješčane dine. Na obali rijeke ibisi, a možda su to ipak samo dravske sive čaplje … (Ibis ili Čaplja - Athumanunh)

Dok su prve zrake Cenusa lomile zlatne rubove Sipina, Vidani i Orisani stajali su na ulazu u tajnovitu drevnu Am'Atru. U visoke pilone ulaznih dveri bili su urezani slovožigovi nepoznatog pisma, ili možda davno prije zaboravljenog pisma.

Kroz velike dveri dopirao je nekakav šapat pomiješan sa zujanjem, pa je sve sličilo kao da Am'Atra diše, promatra i pamti … Kalanel je ušao prvi, a za njim Zara i Akseben gotovo istodobno. Hodnici su bili nagnuti, zidovi napukli i iskrivljeni, kao da Vrijeme teče direktno kroz njih.

Talog Vremena vidio se gotovo svuda, ali Magija je još uvijek bila aktivna i svenazočna u tim hodnicima tajni. Stropovi kao da su pod nečim živim podrhtavali … Nesira Noćokrilka prisloni svoje dlanove na zidove i zatvori oči, a potom naglo odmakne ruke: Ovdje je nešto živo zapečaćeno u zidovima.

Sada se uključi Zara: Kah'Rak! Kreature Pustinje ovdje su zatočeni zbog prokletstva želje za vječitim Danom. Kako su ulazili dublje u hodnike Tama je bila sve gušća, pa je Elanara Hladnooka prizvala zelenkasto Svjetlo Noći kako bi barem malo vidjeli kuda se kreću.

Napokon su izašli iz tamnih hodnika i iznenada se našli u samom središtu Am'Atre, na prostranom trgu gdje je bila Kipokamka TaNara – Žena sa Šest ruku. Svaka ruka Kipokamke držala je po jedan Element: plamen, vodu, zrak, kamen, svjetlost i sjenu.

Noćurica Sabriana dodirne plamen, a Kipokama otvori oči, crvene kao žeravica pod pepelom. Iz svih otvora koji su gledali prema središnjem trgu izbijali su crni rojevi kreatura koje su nalikovale polu-ljudski, polu-krilato.

Akseben zakorači naprijed, ali je Kalanal zadrži i nježno je povuče iza sebe: Ovo je prijetnja, Vikonteso budi stalno iza mene! Vidani i Orisani podignu svoje oštrice spremni za novi sukob.

Novi okršaj ubrzo je počeo – dublji, teži, kao da nosi trag prošlih epoha, ali snaga udruženih vještih Orisanih i Vidana čija je volja bila neupitna, pokazala se ipak presnažnom za Tamu. Svjetlost je i ovaj put moćnija od Tame – Volja vjere u Dobro i pijesak natjera u Svjetlost!