Najveći brod, zastavni (admiralski) brod admirala De Torresa, koji je nosio ime 'El Dorado' bio je određen i pripremljen za susret dvojice ljudi koji se jednostavno nisu organski podnosili, mrzili su jedan drugoga iz dna duše i čekali su i najmanju priliku da napakoste jedan drugome.

Dakle, Kolumbo se popeo na palubu 'El Dorada' u pratnji Athumanunha gdje ga je osobno dočekao guverner Bobadilla u pratnji admirala De Torresa. U prvom trenutku sve je izgledalo gotovo idilično, jer brodski kuhar uredio je i pripremio stol za četvoricu na kojem je trebao biti poslužen ručak toga dana.

Kolumbo je hrabro i odlučno prišao Bobadilli koji se jedva susprezao da ne zapovijedi straži da okuje ovog čovjeka. Kolumbo je ovako započeo svoju priču: 'Godine 1492. noć uoči otkrića ovih predivnih otoka moja posada na 'Santa Mariji' i ja osobno vidjeli smo nešto poput zelene svijetlosti koja se pojavljivala s vremena na vrijeme ...'

Guverner Bobadilla prasnuo je u smijeh i dobacio: 'Popili ste valjda previše ruma!' Te se potom grohotno nasmijao što je kod Athumanunha i admirala De Torresa izazvalo nelagodu i zbunjenost. Začudo, Kolumbo je ostao hladan i smiren, te je nastavio: 'Kroz ovo more ne teku nikakve struje i njegova površina je potpuno mirna, pa izgleda kao staklo, ali kada pušu zapadni vjetrovi ovo more iznenada podivlja, a plovidba postaje nerazumljiva, jer se sve ispremiješa ...'

Guverner Bobadilla još jednom prekine Kolumba ovaj puta bez podrugljivog osmjeha, ali s gotovo istom arogancijom: 'Ako si došao samo poradi zapadnih vjetrova onda nisi ni trebao dolaziti, jer upravo oni će nam pomoći i odnijeti naše brodove duboko na otvorenu pučinu Atlantika i tako nam uštedjeti znoj i trud, te dosta vremena koje se ovdje obično gubi kada se jedra sudare s prevladavajućim istočnim vjetrovima ...'

Kolumbo se okrenuo i kroz zube procijedio: 'Ti si prokleta neznalica i uopće ne shvaćaš u kakvu se opasnost upuštaš! Jedino ti bit ćeš kriv za sve što se dogodi ako ne odgodiš ovo putovanje.' Kolumbo se tada okrene k Athumanunhu i pruži mu svoju bilježnicu u kojoj je bilježio kronike svojih putovanja i istraživanja ovdje u 'Novom Svijetu', odnosno u 'Zapadnoj Indiji' kako je on volio nazvati ovaj novootkriveni svijet.

Te iste noći, dok je veliki moreplovac i istraživač promatrao s brežuljka još uvijek usidrenu flotu koja se polako pripremala za isplovljenje, sa suzama u oku samo je prošaputao: 'Neka vam dragi bog bude u pomoći ...'

Nakon samo tri dana flota je mirno uplovila u tjesnac Mona koji je odvajao Hispaniolu od Puerta Rica more je odjednom pokazalo svu svoju ćud i srdžbu. Athumanunhu koji je sada bio na brodu 'El Doradu' činilo se kao da more reži poput bijesne životinje, a vjetrovi urlaju. Munje su bljeskale, a gromovi zaglušujuće tutnjili. Athumanunh primijeti da kiša pada okomito od svog normalnog smjera. Jedra su se kidala i raspadala, a jarboli su pucali i lomili se.  Neki od mornara toliko su se uplašili da su klečali po palubi i molili se, a brodske oplate pucale su i dragocjeni tovar zlata i srebra nepovratno je odlazio na morsko dno.

Onda pak iznenada bez ikakvog znaka upozorenja vjetar prestane puhati, a kiša prestane padati. Sve se stišalo, ali more je i dalje bilo nemirno. U jednom trenutku Athumanunh je primijetio da more teče poput rijeke u svim smjerovima, nestalo je obzora, kao da su se more i nebo slili u jednu neobičnu fantastičnu sivu masu ...

Cijelo to vrijeme Atumanunh se trudio vidjeti što se događa s drugim brodovima koji su mu, iako blizu, izgledali kao da su u nekakvoj sivoj maglici. No, sada više polovice brodova nigdje nije bilo, a 'El Dorado' je i dalje plovio praćen drugom polovicom karavela. 'El Dorado' je bio poprilično oštećen u oluji, ali je i s tim oštećenjima još uvijek mogao ploviti.

Admiral De Torres upitao je prvog časnika za položaj brodovlja, a ovaj mu je spremno odgovorio: 'Admirale sada smo u Sagarskom moru na poziciji koja je nazvana 'jezik oceana'.

Athumanunh je po prvi put otvorio bilježnicu koju mu je u ruke tutnuo Kolumbo prije odlaska, a otvorio ju je na stranici na kojoj je Kolumbo ispisao: '... gotovo prije dvanaest tisuća godina ovdje su živjeli ljudi i plovili ovim morima koja su oplakivala veliki kontinent koji je bio veći od Libije, a iza njega su drugi manji otoci preko kojih se može doći do velikog kontinenta kojeg okružuje ocean ...'

Athumanunh samo prošapuće: 'Zar je Kolumbo pisao o Atlantidi???' Zrak je bio sparan i vlažan bez imalo daška vjetra, a potom brodski motritelj glasom upozori na velike valove koji se valjaju prema brodovima, ali sada iz sasvim drugog smjera. Karavele su stale poskakivati i opasno se naginjati, a to ljuljanje na velikim valovima dovodilo je do oštećenja i ono malo što je još ostalo neoštećeno na brodovima.

Odjednom, iznenada kao što je i prestao, vjetar je opetovano snažno zapuhao, ali sada iz drugog smjera i s obnovljenom žestinom i snagom. Ova žestina sada je mornare zatekla potpuno nespremne, oni nikada do sada nisu doživjeli nešto što se zove – hurikan, ili kako ga je Athumanunh prepoznao – tajfun.

Opet su počele sijevati munje, ali ovoga puta nije bilo grmljavine, barem je tako pomislio Athumanunh, jer grmljavinu zapravo nije čuo od urlikanja i zavijanja vjetra. Vjetar je bio toliko snažan da je nosio kišu koja je stala guliti boju s brodskih dasaka, polomljeni snastovi mornarima stanu odsijecati glave. Mornari su opet kleknuli i stali su moliti, više nitko nije radio svoj posao, a upravo to možda će zauvijek stajati sve njih života, jer da su se barem pokušali boriti s ovim nevjerojatno brzim vjetrovima ...

Valovi su počeli jednostavno 'ispirati' mornare s paluba, kormilari koji su pokušavali i dalje upravljati brodovima nisu ni primijetili da su im kormila slomljena. Brodovi su se počeli međusobno sudarati i tonuti. Mornarima koji su gledali direktno u vjetar kišne kapi izbile su očne jabučice i očnih duplji, odjeća im je bila jednostavno 'izderana', a na tijelu su imali tisuće rana i ranica kao da ih je vjetar šibao i mlatio po zapovjedi samog boga Neptuna. Usta koja su pokušavala kriknuti izbacivala su krv umjesto riječi, brodovi su se prevrtali, dragocjeni tovar tonuo je u dubine, mornari su postajali zarobljenici svojih brodova ili su se utapali u uzburkanom moru ...

Slijedećeg dana sve se smirilo, 'El Dorada' i još dvadeset i šest brodova više nije bilo! Deset olupina bit će pronađeno nešto kasnije, ali sedamnaest brodova i njihove posade nikada neće biti pronađeno. Pet brodova koje se ipak izvuklo i njihove posade nikada nisu mogle ispričati što se točno dogodilo s ostalim brodovima, jer previše su bili zaposleni u borbi za vlastite živote da bi bilo što opazili ...

Athumanunh je preživio i izbačen je na pješčani žal, a kad je otvorio oči ugledao je prekrasnu djevojku odjevenu u nošnju naroda Maya ... zar je more Athumanunha izbacilo čak na obale Yukatana? ... ili se Athumanunh sve to samo pričinilo, jer on je na svojim koračanjima već u nekoj drugoj priči. Kojoj? Saznat ćete uskoro ...