Jednostavno se čovjeku zavrti u glavi od svega ovog. Takve priče i snovi po Athumanunhu su zapravo privilegije koje imaju još samo ljudi, a izgleda da su im one potrebite da bi zauvijek pobuđivale njihovu maštu i radoznalost. Misterija Atlantide zapravo je poklon svima nama koje takve priče zanimaju.

Jednom sam već pomislio da je Platon bio prvi veliki pisac SF priče o Atlantidi, ali onda sam odustao od takve pomisli, jer ipak je Platon bio ozbiljan čovjek. No, onda opet izjava njegovog učenika Aristotela: 'Onaj koji je Atlantidu izmislio, taj ju je i uništio…' dodatno sve opetovano komplicira i još više pobuđuje moju ionako preveliku maštu.

Eto, u jednom trenutku tako se u meni i rodila ideja da počnem pisati 'Legendu o Alandiji' koja zapravo počinje propašću Atlantide, a propast je to i Slavnih gradova, a to je kraj jedne civilizacije. Zapravo, Athumanunh u svojoj 'Legendi o Alandiji', barem na početku opisuje strašan i bespoštedan rat koji bjesni između Matice Zemlje (MU) i njezine nekada najveće kolonije famozne Atlantide.

Dvije snažne i sofisticirane vojske došle su pred pat poziciju – nema pobjednika i nema poraženog! Baš u trenutku kada ljudi napokon spoznaju da zapravo mogu živjeti jedni pored drugih u prijateljstvu i slozi za sve je prekasno. Strašno i inteligentno oružje više se ne da zaustaviti, stvari su izmaknule nadzoru i Svijet biva uništen i srušen u vlastitoj groznici samouništenja.

No, neuništiva majka Zemlja zaliječila je svoje rane i ljudima dala još jednu šansu, ali bez znanja koje su posjedovali Slavni gradovi u doba Atlantide. Kotač povijesti je stao, a s njim je i Vrijeme stalo da bi sve počelo opetovano i ispočetka, te Athumanunh opetovano opisuje fantastične bitke strijelama, mačevima i kopljima.

Eto, ja sam to nazvao 'Legenda o Alandiji' i sve pokušao prikazati kao 'pozitivnu utopiju'. U mojoj 'Atlantidi', zapravo u mojoj 'Legendi o Alandiji' iz koje Vam ponekad ostavljam poneke meni drage isječke postoje samo ljudi, iako sam ih pokušao podijeliti na: One koji su otišli (bogovi), One koji su se vratili (titani) i One koji su ostali (ljudi), ali bez obzira na ono u zagradama sve su ljudi, bili oni dobri ili zločesti, bili oni bogovi, ili titani, ili ljudi, nema robota, nema aliena i inih koji bi dodatno komplicirali nešto što je već previše zakomplicirano.

Za mene je prošlost samo ljudska, jer nikako nije moguće pronaći direktnu vezu između nas (ljudi) i majmuna (primata), iako ponekad možda postoji i neke nevjerojatne, pa čak i vrlo zorne sličnosti (eh, hmm ponekad). Ako se nađe neko primitivno oružje ili oruđe kod izumrlih primata ja sam siguran da ga nisu oni napravili, jer mi ljudi smo ti zbog kojih su oni izumrli.

Čovjek je ovdje samo da bi živio i sanjao, a kad zaboravi sanjati onda on razara i uništava bespotrebno i ugrožava sva druga živa bića, što ne radi niti jedno drugo poznato živo biće.

Dakle, prošlost je samo ljudska, a Athumanunhova Atlantida je mjesto na kojem su nekoć davno prije živjeli ljudi u prijateljstvu i slozi, mjesta gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili cijenjeni samo poradi svoje ljepote, mjesta gdje sada samo šutke plivaju ribe …

... ili možda mjesta gdje sada konačno u miru i slozi žive 'prvi ljudi' jednom davno prije kažnjeni poradi svog častoljublja i poroka negdje duboko pod morem, ali sada razborito i miroljubivo …

... ili se to opet Athumanunhu sve priviđa i plod je samo njegove bujne mašte, ili pak to samo plivaju i igraju se ribe usred morem isplakanih kostiju legendarne Atlantide …