... Bilo je to i počelo je to u ono 'Doba kada su Bogovi postali Ljudi' i obitavali su među Njima. Na onoj strani najudaljenijih uporišta Vremena i Prostora, Oni (Vitezovi vjetra) Divlju rijeku pregaziše i utemelje Svoj Grad (Asgrad) koji imenom Svojim nazvaše. Usred hladnog Sjevernog Prostranstva (Sylenc) uspnu se na Goru visoku (Wyghenh), posjedaše u tajnoviti krug, ogrnu se svojim plavim plaštevima i zapališe vatre. Sjedili su tu Danima strpljivo, Noćima osluškivali zvukove pozorno i čekali da se napokon Iskonska Tama izlije iz Ničega i uobliči u Beskonačnost.

Onda pak, kada se napokon rodila zvijezda Hawalandha Bogovi su postali Ljudi i Ljudi su postali Bogovi. Sedam je sjajnih Zvijezda tada na trenutak posudilo Osmoj Zvijezdi sjaj. Sedam se promijenilo u Osam da bi napokon postalo Jedan, pa opet Sedam koji se mijenja u Osam koji postaje Jedan. Legenda je slobodno mogla započeti i započela je. Od tog trenutka Legenda je lutala s Njima tim Strašnim i Nezamislivim Ledenim prostranstvima sve dok se napokon nisu skrasili u Plavetnom Snu, jer Njihovo Vrijeme skoro je došlo, ali nikako prošlo ...

Nadam se da se sjećate ovoga Athumanunhovog početka iz njegove knjige 'Legenda o Alandiji'. Ako pak ste zaboravili nema veze podsjetit će Vas Athumanunh opet:

… Onda jedne vrlo hladne noći, neobične i nezamislive 'Svijetle noći', u ono doba, doba 'Bijelih snjegova' koji su počeli padati nošeni hladnim vjetrom Actyalanom. U tim neobičnim i nezamislivim 'Svijetlim noćima' padale su i hladne kiše Shakazeye. Tiho, pa onda još tiše, a zatim najtiše, iznenada i niotkuda počeli su padati gusti i obilni 'Bijeli snjegovi' koji dolaze kako bi još jednom pomiješali i sakrili legende koje su 'Hrabri narodi' odavno već znali, ali ih nikada nisu razumjeli do kraja ...

Da, tako opet u svojoj 'Alandiji' Athumanunh objašnjava alandski mjesec iz alandskog ' Alandhyahrnyca' naziva 'Zimnik' što završava u noći koja pada bez Mjeseca, a na Nebu bi se trebala vidjeti samo zvijezda Hawalandha, Zlo će još jednom pokušati spriječiti Dobro da djeluje. No, na Nebu je sve opet kako treba i mora biti, a Sychythe su po prvi put sasvim sigurni da Zlo sada više nema nikakve šanse ...

Dobro, dosta bi bilo o 'Alandiji', a o čemu je to opet danas odlučio zapravo pisati Athumanunh? Athumanunh Vam piše o sadašnjem, današnjem, ili ako želite netom završenom blagdanskom vremenu. Dakle, svake Nove Godine, početkom mjeseca siječnja, svi narodi, sva živa bića toga dana u 20 sati i 30 minuta na Južnom nebu, u trenutku kada Sunce zalazi točno u crti gdje podiže se Zvijezda Sirius da bi osvijetlila 'Tri kralja', 'Tri Mudraca', 'Tri učenjaka' ... ili kako god već kome paše ... davno prije, danas i mnogo poslije nas opetovati će se taj veličanstveni prizor.

Trenutak je to kada se rađa Novo Sunce, Nova Nada ... Zima polako popušta, Dani postaju duži i sve topliji, a Noći sve kraće i svjetlije ... Zlo je opet pobijeđeno i dolazi vrijeme Dobroga. Mnoge legende mnogih naroda taj isti događaj opisivali su i još će dugo opisivati na različite načine, a na Nebu vidjet će 'baš ono što je njima tog trenutka bilo potrebno', a da bi se rodila nova nada ...

Što su toga jutra vidjeli Athumanunhovi Vitezovi Vjetra, Atlantiđani, Inke, Maye, Egipćani, Babilonci, Grci, Indijci, Kinezi ... vidi se na Nebu još i danas! Svatko vidi onako kako njemu paše i to je još jedno veliko ljudsko bogatstvo, isti prizor na tisuću načina vidjeti mogu jedino ljudi od svih živih stvorova, a dio toga Athumanunh Vam je i pokušao nacrtati na svojoj sličici ... ono što pak Vama nedostaje, ili kako Vi to vidite, ako želite nacrtajte sami i uživajte!