Dakle, Rosokapi žive u Bistrotokovima Vilovite šume, a sada nešto o Rosomrazinima ... U samom središtu Vilovite šume, na mjestu gdje drveće šapuće drevne tajne, a lišće svijetli u mraku, obitavaju Athumanunhovi Rosomrazi - tiha, mekana i pomalo sjetna Bića. Dva brata i dvije sestre Dahozime ... Sivar, Mrazin, Roslana i Mrazica.

Ova nedokučiva Bića vole grliti stara stabla i skrivati tajne prolaze od znatiželjnih pogleda, ali ne vole kad ih Šumobića nazivaju tmurnim i hladnim. Kako je to Athumanunh zapisao - Athumazija Dahozime! Jednom, davno prije, kasne jesenske Noći, dok je Vilovita šuma spavala, Dahozima se spustila nisko, osjećajući se teže nego inače.

Svi se skrivaju kad ja dođem, uzdahnula je tužno, šireći svoje sive skute među stoljetnim hrastovima. Ne budi tužna, draga sestrice ... začuo se sitan, kristalan, glas s vrha jedne paprati. Bila je to Roslana, (athu. možda ste nekada čuli za 'mrazove sestrice') koja skoči ravno u naručje Dahozime i počne se igrati s njezinim sivim pramenovima. U toj igri sivi velovi Dahozime postajali su teški od sitnih, svjetlucavih vodenih bisera. Svaki list i svaka travka pod Dahozimom odjednom su dobili svoj prozirni nakit.

Noć je postajala sve hladnija, mračnija, ali i sve tajnovitija. Erodah je donio miris prve zime, a s njim je stigao i Mrazin. On je umjetnik oštrog pogleda i brzih prstiju ... čim Mrazin dotakne Roslanu i Dahozimu, započne čarobni ples. Cvokoćući zubima od veselja, pretvori Mrazin Roslanine mekane kapljice u čvrste, ledene zvjezdice. Dahozimin sivi ogrtač odjednom počne sjajiti pod Lunariom, pretvarajući se u krutu, blještavu čipku koja tiho prekrije cijelo šumsko tlo.

Čekajte mene! vikne treći glas, lepršajući s ledenog sjevernog Neba. Bio je to Sivar, najmlađi i najzaigraniji od svih Rosomrazina. On nije volio tlo, više je volio visine. Sivar počne trčati po vrhovima krošanja, pušući ledeni dah kroz Dahozimu koja se uzdizala prema noćnom Nebu. Gdje god bi Sivar prošao, Dahozimini pramenovi hvatali su se za gole grane, ostavljajući za sobom guste, bijele iglice od kristalnog leda. Drveće, koje je do maločas bilo sivo i golo, odjednom je odjenulo raskošne, bijele bunde ...

Tada je svanulo Jutro, Vilovita šuma bila je neprepoznatljiva ... Dahozima više nije bila tmurna i siva, zahvaljujući Roslani, Mrazinu, Mrazici i Sivaru, pretvorila  se tako Dahozima u Dimodahu poput hodajućeg dvorca od klesanog leda i tekućeg srebra. Kada su se prve zrake Cenusa probile kroz krošnje, cijela je Vilovita šuma planula u tisućama boja – dijamantni sjaj prštao je sa svakog lista, grane i vlati trave.

Šumobića tada izlaze iz svojih skrovišta, zadivljeni prizorom Krajobraza. Dimodaha se tiho nasmiješila, polako se povlačeći pred toplim Cenusom, sretna što je uz pomoć svoje blistave braće i sestrica Vilovitoj šumi poklonila najljepše zimsko jutro ... Na kraju nemojte zaboraviti - Svjetlonoše su zapalili vatre u tajanstvenom krugu, pripalili svoje Žarsijale i krenuli u potragu za Alantaelom ... (athu. Divana je već duboko zagazila u Vilovitu šumu, a uskoro će se pojaviti još netko ...)