Indijska kuhinja
Gastronomija - Kulinarski recepti
Indijska kuhinja ima fanove po cijelome svijetu. Egzotični okusi kuhinje te daleke zemlje pružaju nam nove gurmanske užitke i cijeli niz novih okusa.
Indija je velika zemlja koja obuhvaća razna klimatska područja, stoga su joj i kuhinje vrlo raznolike i prilagođene podneblju u kojima se primjenjuju.
Sve indijske kuhinje koriste puno žitarica. To je najčešće riža, pšenica, kukuruz ili proso, koje se jedu s lećom ili grahom, povrćem, mirisnim marinadama i chutneyem. Unazad nekoliko desetljeća spravljaju se i jela od mesa, peradi i ribe. Puno se koristi i mlijeko i mlječni proizvodi, naročito jogurta. Omiljena namirnica je kokos koji se jede sirov te u obliku mrvica dodaje slatkim ,ali i slanim jelima.
Indijska kuhinja poznata je po jakim i često ljutim začinima koji se u obilnim količinama dodaju svakom obroku. Mnogi od začina udomaćili su se i na policama kuhinja zapadnog svijeta. Spomenimo samo popularni aromatičan i ljuti začin curry, tako čest dodatak i u našim varivima, prilozima, pa i mesnim jelima. Curry je zapravo mješavina više začina. U mješavinu poneki proizvođači stavljaju 5 začina, a neki čak 30. U curry se može staviti češnjak, komorač, klinčić, čili, đumbir, kurkuma, korijander, kim i brojni drugi začini snažnog okusa i mirisa.
Curry prah je i ljekovit i može pomoći kod probave, pomaže radu jetre, otpušta probavne sokove, a može pomoći i kod bolesti srca i krvnih žila.
Sastojci: malo maslaca za prženje, 200 g krumpira 200 svježeg graška, 1 rajčica, 1 list lovora, 2 žličice curryja, 2 češnja češnjaka, 1 žličica soli, 800 g narezanog svježeg kupusa, ½ žličice kima, papar. Za umak: 1 jogurt, češanj češnjaka, ½ žličice curryja, papar
Priprema: Isjeckajte krumpir na kockice i prepržite kratko na maslacu, dodajte grašak, podlijte s malo vode i kuhajte 5 minuta. Umiješajte sjeckanu rajčicu, dodajte list lovora, žličicu curryja, nasjeckani češnjak i malo soli. Zajedno pirjajte 10 minuta, a zatim umiješajte kupus, kim, preostali curry i sve dobro izmiješajte. Dodajte oko 150 ml vode i nastavite kuhati pokriveno na laganoj vatri još 10 minuta. Potkraj kuhanja jelo posolite i popaprite.Umak pripremite tako da jogurt pomiješate s malo soli, protisnutim češnjakom, curryjem i paprom.
Ljuta hrana
Ono što je nama ljuto u Madžarskoj je slabo, u Indiji i Meksiku beznačajno, a vijetnamska je juha takva da bi nas i na plač natjerala!
Ono što je nama normalno ljuto u Madžarskoj je slabo, a u Indiji i Meksiku beznačajno. Vijetnamska juha može biti toliko ljuta da tjera na plač!
Osim kapsicina iz paprike, postoje i drugi paleći alkaloidi (zingeron, piperin) kojih ima u nekim začinima (primjerice u papru, džumbiru)
Bez obzira dolazi li ljutina od paprike ili papra, uzrok je uvijek isti - sadržaj palećih tvari, kapsicina. Među jake "ljutice" svakako spada paprika "jalapeno", a tvrdi se da je ipak najljuća na svijetu crvena "habanera" (red habanero).
Največa je pogreška ljutinu zalijevati s vodom. Za mjerenje ljutine postoji ljestvica koju je još 1920. godine postavio Scoville. Institut koji se bavi ljutim paprikama za sada postoji samo u Novom Meksiku.
Ljute kuhinje
Kada oštar, paleći okus "opeče" usne, jezik, grlo i sve druge sluznice probavnoga trakta, uključujući i čmar, kada se glava i dlanovi oznoje, a suze same teku niz lice, onda u Meksiku kažu da ste "dobili poljubac vraga".
I stvarno je to dobar naziv za alkaloid kapsicin koji oko sebe "pali" sve dok se s vremenom ne "ugasi". Ono što mi znamo i smatramo vrlo ljutim - feferoni, ili fiš paprikaš - dječja je igračka u odnosu na ljutice iz Latinske Amerike, Kariba i nekih drugih krajeva svijeta.
Ako postoje "ljute" kuhinje onda su to zasigurno indijska, vijetnamska, meksička i mađarska. A među jelima, najpoznatije su ljute juhe i umaci.
Nije neophodno da sve što je ljuto bude crvene boje (kao što obično mislimo), jer su neke "opake" ljutice zelene ili žute. Prema tome, kad stavljate prvu žlicu u usta budite oprezni, a isto tako kad stavljate razne gotove umake preko prženih krumpira.
Kako osjećamo ljutinu?
Zanimljivo je kako čovjek doživljava ljutinu; u ustima postoje odgovarajući receptori (senzori) za toplo-hladno, koji reagiraju točno do određene granice. Vježbom se ta granica može pomaknuti, ali ne mnogo.
Ljute namirnice aktiviraju senzore za toplinu, pa nije nikakvo čudo da osoba koja je progutala ljutu papriku kaže da joj je jako vruće. Osim kapsicina iz paprike, postoje i drugi paleći alkaloidi (zingeron, piperin) kojih ima u nekim začinima (primjerice u papru, džumbiru).
Najveća greška je ljutinu ispirati vodom, jer paleća eterična ulja nisu topljiva u vodi. Suprotna toplini, odnosno ljutini paprike jest hladnoća mentola, premda se i ovdje govori o "ljutini". Naime, mentol iz paprene metvice stimulira senzore za hladno pa govorimo o "hladećim" učincima (mentol bonboni, gume za žvakanje itd).
Ljuti umaci
Ljuti umaci sastavni su dio većine najpoznatijih svjetskih kuhinja. Među njima ima razlika koje ljubitelji ljute hrane vrlo dobro znaju.
Bez obzira dolazi li ljutina od paprike ili papra, uzrok je uvijek isti - sadržaj palećih tvari, kapsicina.
Tehnologija dobivanja ljutih umaka je posebna i dobro čuvana tajna. Probrane ljute paprike intenzivno crvene boje u stanju potpune zrelosti melju se, a potom se dodaje morska sol. Dobro izmiješana masa se stavlja u hrastove bačve gdje zrije kao najfinije vino - ravno 3 godine. Nakon toga dodaje se čisti vinski ocat i miješa nekoliko tjedana. Tek poslije te procedure ljuti umak se može spremati u boce. Prosječna je ljutina takvoga umaka samo oko 800 jedinica.
Tabasco, koji je na visokoj cijeni, priprema se od crvene habanere i ima 10 puta veću ljutinu, tj. 8000 jedinica, dok meksički cayote umak može biti još jači.
Danas u svijetu ima nekoliko stotina gotovih ljutih umaka koji se kriju pod različitim trgovačkim markama. Nekoliko kapi preko jela, ili dodanih u juhu, može donijeti poseban paleći okus. Jedan od najljućih umaka, za kojega kažu da “propali” stolnjak kada na njega padne, je karipski piquante.
Kada je ljuto opasno?
Ako jako ljuto jelo dospije iznenada u usta djece ili starijih osoba, može doći do neugodnih reakcija i problema s disanjem. Učinak je sličan kao kad se naglo gutne jako alkoholno piće ili glicerol. Sretna je okolnost što djeca reagiraju na ljutinu onog časa kad im namirnica prestaje biti "po volji".
Habanera, papričica visokog sadržaja kapsicina, izaziva opekline kod osjetljivih ljudi, iritacije kože i sluznice, a kuhari koji ju pripremaju pažljivo je drže među prstima, jer ako dođe do očiju može izazvati privremeno sljepilo.
Za razliku od drugih tvari iz začina, kapsicin se ne razlaže pod utjecajem probavnih sokova, već sve "pali" dok ne izađe prirodnim putem. Među stočarima se zna da se i najopasniji bik može onesposobiti ako pojede jako ljutu papriku, a poznata je taktika bjegunaca da psima tragačima bacaju na tragove ljutu papriku.
Mjerenje ljutine
Ljutina gotovih proizvoda u prometu regulira se upravo prema skali ljutine, pri čemu se koriste Scovillove jedinice:
slatka paprika = 0 jedinica
talijanska paprika Pepperoncino = 100 - 500 jedinica
paprika iz Novog Meksika = 500 - 1 000 jedinica
vrsta pasilla = 1 000 - 1 500 jedinica
vrsta rocotillo = 1 500 - 2 500 jedinica
vrsta jalapeno = 2 500 - 5 000 jedinica
vrsta wax = 5 000 - 10 000 jedinica
vrsta serrano = 10 000-23 000 jedinica
Ljutina do 40 000 jedinica smatra se jakom ali podnošljivom. Međutim, to nikako nije i krajnja granica ljutine.
Posebna vrsta Habanera savina ima 360 000 jedinica pa čak i više od 500 000 što je ekstremno ljuto (rekord je 577 000).
Meksikanci i karipski domoroci veliki su ljubitelji ljutih jela pa između ostalih koriste dimljene jalapeno ljute paprike (Chipotle chiles). Budući da svako jelo ima svoju ljutu inačicu, turisti iz Europe na velikoj su muci; atraktivni burrito koji se prodaje na ulici može biti toliko ljut da ga se ne može konzumirati do kraja.
Proizvođači ljutih paprika međusobno se natječu po jačini svojih proizvoda pa nije čudo da postoji čak i festival ljutih paprika gdje se svake godine dodjeli “grand prix” za ljutinu.
Ljekovitost ljutine
Ljute namirnice aktiviraju senzore za toplinu, pa nije nikakvo čudo da osoba koja je progutala ljutu papriku kaže da joj je jako vruće.
Danas postoje ljekoviti bomboni s dodatkom ljute paprike, koji su se pokazali učinkoviti kod bolova uslijed upale ili raka u usnoj šupljini.
Djelujući na spomenute senzore sluznice, ljutina ublažava bol. Što je veća koncentracija kapsicina koja se može podnijeti, bol je manja. Izazivajući “paleću” bol, kapsicin uklanja stvarnu bol.
Utvrđeno je eksperimentalno da kapsicin pomiče prag boli; ono što je prije tretiranja bilo bolno mjesto, nakon ispiranja s otopinom kapsicina postaje manje bolno ili neosjetljivo. Danas postoje losioni i kreme za vanjsku uporabu na bazi kapsicina s 0,025% odnosno 0,075% ove tvari.
Mišljenje da su ljuta paprika i ljuta jela “zdravo” zato što uništavaju sve mikroorganizme oko sebe, nije utemeljeno. Naprotiv, utvrđena je kontaminacija paprike (i one ljute) koja je karakteristična i za druge namirnice. To jasno znači da ljuto nije istovremeno i baktericidno.
Opekline od kapsicina najbolje se liječe hladnim uljnim oblozima. Svi pobrojani problemi ne znače da morate prestati voljeti ljutinu. Čovjek se navikne na sve, pa i na ljuto, samo treba naći granicu.
Autor: Ignac Kulier, dr. sc.
Egzotika na dječjem tanjuru
Psiholozi kažu da u djece postoji urođeni strah prema svemu što je novo i nepoznato u prehrani (prehrambena neofobija).
Prije nego postavimo pitanje egzotičnih jela na dječjem tanjuru moramo isto takvo pitanje postaviti u odnosu na odrasle hrvatske građane. Dakle, egzotika je vrlo malo prisutna na hrvatskom tanjuru pa u tom kontekstu treba gledati i egzotičnu dječju hranu. Na području Hrvatske egzotična jela se sustavno pripremaju samo u kineskim i drugim nacionalnim restoranima (ukoliko ih ima).
Što je "egzotično" jelo?
Egzotično jelo je strano, nepoznato, drukčije (primjerice kreolsko, kinesko...) a podrazumjeva prije svega jako začinjena jela, nove nepoznate namirnice i manje poznate metode pripreme namirnica. One mogu dolaziti s dalekog Istoka (Indonezija), ali isto tako iz latinske Amerike (Karibi). U našim prilikama to znači egzotično povrće i voće te nama manje poznati začini.
Dva dominantna okusa u djece 4-12 godina su dakako oni za slatko i kiselo ili čak kombinacija ova dva okusa.
Indijska jela i začini za nas su egzotika (primjerice curry), ali ne vjerujem da će njima biti oduševljena i manja djeca. Dok su nam tajlandska jela također egzotična, banane, kivi i ananas kojih ima u svakoj samoposluzi odavno su izgubili epitet egzotike.
Djeca su vrlo izbirljiva populacija potrošača i budući da se percepcija njihova okusa bazira prvenstveno na osnovi domaće - mamine (bakine) kuhinje, sve ostalo je "bljak". Djeca se dakle, vrlo teško prilagođavaju na promjenu sadržaja tanjura, pogotovo kada se radi o novim čudnim začinima ili kombinacijama boja i okusa.
Neki egzotični začini
Bez obzira s kojeg kraja svijeta došla, egzotična jela su snažno začinjena i obojena. Primjerice, piment (najkvirc) je jedan od tipičnih egzotičnih začina koji pomalo pali u grlu i teško je pretpostaviti da će se svidjeti dječjem uzrastu. Zatim slijedi kurkuma čiji je aromatični korijen sličan džumbiru, a koji također predstavlja egzotični začin. Za naša jela i naše domaće prilike (osim posebnih restorana) ovaj začin je prejak pogotovo za dječji tanjur. Primjerice, sva indijska jela su žute do narančaste boje upravo zbog prisustva začina biksina (Bixa orrelana). Čak i pilav koji je u Turskoj bijele boje u Indiji je intenzivno žut zbog obilja ovog začina. Nije potrebno govoriti da se u egzotičnim jelima koriste ljute papričice zbog čega jela mogu biti veoma ljuta. Naravno, ni to ne odgovara još uvijek nerazvijenom osjetilnom sustavu djece kod koje se najprije razvija okus za gorko koji djeluje odbojno (lijekovi su gorki) pa se djeci prvo daje slatka hrana.
Okusi koji dominiraju u dječjoj dobi
Po meni egzotična jela (meksička, arapska, kineska...) djeci ispod 2 godine ne bi trebalo davati ako nije neophodno, a ako se to ipak dogodi neka djeca krenu u kušanje takve hrane vrlo postupno. Zapravo ograničenja nema i sve ovisi o mašti roditelja i smislu da mu se otkrije svijet zanimljivih jela.
Dva dominantna okusa u djece 4-12 godina su dakako oni za slatko i kiselo ili čak kombinacija ova dva okusa. Ostali okusi (slano i ljuto) su manje atraktivni i dolaze kasnije na red. Činjenica da su neka kineska jela slatka (umaci na bazi meda) ukazuje na mogućnost da se pokuša s uvođenjem takvih jela i nešto ranije. Suprotno od toga, kreolska jela koja su u pravilu jako ljuta, treba maksimalno izbjegavati.
Kako proširiti sposobnost dječje senzorike za okus egzotične hrane?
Samo vježbom tj. ustrajnim pokušavanjem. Ono što nama znači papaya, asparagus, mango, meso jegulja ili bakalara, ne znači isto i za djecu naprosto zato što nemaju predstavu o toj vrsti namirnica. Možda je najbolje, prije nego djetetu u prehranu uvodite takvu novu vrstu hrane, prvo s njim otići u veliki trgovački centar gdje postoji izloženo egzotično voće i povrće te mu pokazati o čemu se radi. Psiholozi kažu da u djece postoji urođeni strah prema svemu što je novo i nepoznato u prehrani (prehrambena neofobija), a to je navodno atavizam (ostatak iz prošlosti) iz vremena kada su naši preci živjeli u šumi i kada je sve bilo potencijalno opasno. I sada kada opasnosti više nema i kada su sve namirnice očišćene i upakirane u gotovo svakoj većoj samoposluzi, taj strah ipak ostaje i odražava se kod djece.
Što se u prehrani djece ranije odmakne od standarda domaće kuhinje i krene u egzotiku - to bolje jer ona tako postaje bliskija. Dob od dvije godine u kojoj dijete već svašta zna i kada postoji urođena radoznalost (sve se trpa u usta) gotovo je idealna prilika da se postupno krene s raznim ekstra namirnicama (kavijar, salate od tropskog voća, meso lososa itd). Iz brojnih pokusa roditelj će dobiti sliku što "prolazi", a što ne. Ova metoda zaintrigirat će dijete da samo istražuje i otkriva hranu što će biti izvanredno važno za kasniji život.
Nemojmo zaboraviti da se slika o hrani tj. averzija prema nekim namirnicama stvara upravo u tom ranom periodu života i takvom trajno ostaje. Neki ljudi (zahvaljujući neadekvatnom pristupu prehrani u djetinjstvu) cijelog života zapravo žive od desetak vrsta jela. Primjerice, zbog forsiranja da dijete jede pečenu piletinu s žilicama i kožicom koja ga odbija, kada naraste možda cijelog života neće željeti jesti tu vrstu mesa.
Ne treba zaboraviti da su djeca dosta lako povodljiva i da sugestija dječjeg društva može biti sudbonosna za ljubav ili averziju prema nekoj egzotičnoj namirnici pa primjerice, ako na rođendanskoj fešti neko dijete za nešto kaže "bljak" za mnoge će to ostati "bljak" cijelog života.
Psiholozi imaju još jednu metodu uvođenja egzotike u jelovnik djece - "zamotavanje" u standardne namirnice! Mnogi su u ranoj mladosti jeli pohane žablje krake u umaku kao piletinu. Da je netko tada kod konzumiranja viknuo da se jedu žabe, mnogi bi napustili stol, a neka djeca bi zasigurno povratila.
Ako se prvobitno ljuće egzotično jelo odbijalo, uspjeh se možda može postići vježbom "tko će više izdržati". Djeca naime vole imitirati ili se uspoređivati s roditeljima.
Autor: Ignac Kulier, dr. sc.
FPRIVATE "TYPE=PICT;ALT=Ignac Kulier avatar"
Nutricionist te specijalist za dojenačku i dječju hranu dugogodišnjim djelovanjem pokriva područje na relaciji hrana-zdravlje. Objavio je preko 50 stručnih i znanstvenih radova i desetke knjiga o prehrani.
Indijske slastice – Mithai
Iako su slastice u ovo moderno doba prešle granice indijskih država, određene su slastice karakteristične za svaku indijsku državu.
Pri spominjanju na indijsku kuhinju, prvo pomislimo na curry i začine. Ipak, čini se da Indijci više vole slatko nego ljuto.
Indija je druga u svijetu po proizvodnji šećera, a prva po potrošnji. Ljubav prema šećeru i slasticama ipak ima dublje značenje za Indijce. Potvrdu za ovo možemo naći u indijskoj mitologiji. Indijci vjeruju da je šećer u obliku sirupa potekao iz luka boga Kame, boga ljubavi, koji se najčešće prikazuje s lukom načinjenim od šećerne trske. Sama riječ šećer vrlo vjerojatno potječe iz sanskrta od riječi sarkar. U istočnoj Indiji koristi se riječ shekar. Podsjeća vas na šećer, zar ne?
Priprema slastica i slavljenje halwaia (slastičara) spominju se i u najstarijim svetim tekstovima - Vedama.
Osim što se slastice služe na svakoj proslavi (rođenje, vjenčanje pa čak i polaganje ispita) i jedu tijekom cijele godine, upotrebljavaju se i kao "prasad" tj. dar bogovima. Iz ovog razloga su halwai tj. slastičari redom vegetarijanci, kako bi se izbjegla kontaminacija slastica s proizvodima životinjskog podrijetla (osim mlijeka i ghee tj. masla). Prvi je dar indijske mlade obitelji njenog budućeg muža često oko 30 kg slastica vrhunske kakvoće. O značenju slastica u životu Indijaca govori i podatak da se godišnje u Indiji potroši približno 30 miljuna tona raznih slastica, ali i onaj da su se one dijelile na ulicama nakon prvog indijskog testiranja nuklearne bombe, a također i nakon pobjede u kriketu protiv Pakistana.
Najveće se količine slastica jedu tijekom vjerskog praznika Holi (praznik koji pada potkraj ožujka i početkom travnja - kada se slavi proljeće) i Diwali ili Deepavali koji traje 5 dana i pada na "noć bez mjeseca", petnaestog dana mjeseca Kartika (potkraj listopada i početak studenog), a određuje se prema hindu kalendaru koji je komplicirana kombinacija mjesečevih mijena i odnosa Sunca i Mjeseca. Diwali je Praznik svjetla i slavi božicu Lakshmi (boginja bogatsva i blagostanja) i boga Ganesha (boga svih dobrih početaka i čuvara kućnog mira), a u sjevernoj Indiji i boga Ramu te ima značenje pobjede dobra nad zlom, svjetla nad tamom, života nad smrću, ljubavi nad zlobom... Diwali ima ulogu sličnu Božiću kod nas. Slastice se pakiraju u šarene kutije i njima se daruju najmiliji. Od svih se pak očekuje da slasticama daruju siromašne.
Naziv Diwali dolazi od sanskrta dipa (svjetiljka) i vali (red) pa bi Diwali značio "red svjetiljki". Uz tone slastica Indijci slave ovaj praznik i paljenjem tisuća malih uljnih svjetiljki (u ovo moderno doba često su zamijenjene električnim imitacijama takvih svjetiljki) i praskom petardi.
U dane prije i za vrijeme Diwalija halwai proizvode se enormne količine raznih slastica, a ako Diwali padne u isto vrijeme kad i muslimanski vjerski praznik Ramadan, cijela je Indija doslovno natopljena šećernim sirupom. U ovo doba godine širom Indije slastice se "zloupotrebljavaju" pa se ide i u takve krajnosti da farmaceutske kompanije šalju slastice doktorima, a banke trgovcima dijamanata.
Konzumacija tolikih količina slastica ne može proći bez posljedica pa one itekako imaju utjecaja na tjelesnu težinu Indijaca. Statistike kažu da Indijci dobiju u vrijeme Diwalija u prosjeku 2-3 kg na težini.
Osobitost i ljepota indijskih slastica leži u činjenici da se njihov sastav vrti oko malog broja namirnica: smeđi i bijeli šećer, palmin šećer, jaggery, ghee (maslo), mlijeko i brašno dobiveno mljevenjem slanutka ili drugih grahorica, rižino brašno, riža i fino mljeveno pšenično brašno.
Mithai moraju biti jako slatki, živih boja i raznih oblika, ukrašeni listićima čistog srebra i zlata ili poput dragulja zelenim pistacijama, ali i drugim ukrasima. Recepata ima nebrojeno.
Iako su slastice u ovo moderno doba prešle granice indijskih država, određene su slastice karakteristične za svaku indijsku državu.
U principu se sve indijske slastice mogu podijeliti u 2 glavne kategorije:
Slastice koje se baziraju na mlijeku i mliječnim prerađevinama
Ove slastice prevladavaju na sjeveru Indije no ima ih i u drugim dijelovima zemlje.
Jalebi je popularan na sjeveru Indije osobito u Punjabu i Bangladešu. Riječ je o tijestu od brašna i jogurta s dodatkom žute ili narančaste prehrambene boje. Prži se u obliku nepravilnih spirala te natopi šećernim sirupom uz dodatak kardamoma, šafrana i ružine vodice. Najbolje ih je jesti tople.
Gulab jamun je još jedan prženi i mirisnim šećernim sirupom natopljen slatkiš. Pravi se od khoa, mliječnog proizvoda sličnog ricotti i brašna. Od te se smjese rade kuglice koje se prže i još vruće namaču u sirupu. Naziv ovog vrlo poznatog indijskog slatkiša doslovno znači ružine bobice/šljive (ružine zbog ružine vodice u sirupu, a bobice/šljive zbog jamun što je vrsta voća iz Indije koje izgledom podsjeća na šljive ili krupne bobe).
Gajaar ka Halwa je najpoznatija medu halwama koje dolaze u raznim bojama i okusima. Ova halwa se radi s mlijekom, šećerom i ribanom mrkvom uz dodatak orašastih plodova.
Ras-malai bengalska je delicija koja nalikuje na mliječnu juhu s malim laganim lopticama od paneera (vrsta sira). Jede se hladna.
Rossogollas su najpoznatiji i slatkiši iz Kalkute. Prave se od paneera i šećera. Od dobijene smjese oblikuju se kuglice koje se kuhaju u šećernom sirupu dok ne postanu spužvaste i meke. Prodaju se svježe ili u limenkama.
Burfi je slatkiš koji se bazira na khoa i vrlo je sladak. Dolazi u nekoliko verzija ovisno što mu je glavni sastojak.
Kulfi je indijski sladoled. Priprema se od mlijeka uz dodatak šećera, orašastih plodova i mirisa. Ne sadrži jaja već se mlijeko kuha oko 2 sata dok se ne dobije gusta smjesa koja se ulijeva u kalupiće i zamrzava. Poslužuje se ukrašen tankim listom čistog srebra.
Kheer je slatka riža kuhana oko 2 sata u mlijeku i začinjena kardamomom.
Slastice koje se baziraju na raznim vrstama brašna
Ladoo je vrlo popularan slatkiš u Indiji i ima ih raznih vrsta. Dolazi u obliku većih loptica. Postupak pripreme ovog slatkiša pomalo je neobičan. Pravi se od tijesta s dodatkom mljevnog slanutka. Male se količine uguraju u kalupiće te prže, a zatim mrve i mijese zajedno sa šećerom, ghee, začinima i orašastim plodovima. Od tijesta se prave kuglice koje se ukrašavaju tankim listom čistog srebra. Ovaj je slatkiš posvećen bogu Ghaneshu s kojim je u ruci on često i prikazan. Zanimljivo je da djecu prekomjerne težine u Indiji zovu Ladoo.
Bombay halwa je proziran žele vrlo živih boja, najčešće narančaste ili smaragdno zelene boje. Žele se oblikuje od sagoa ili čistog škroba i izgledom podsjeća na rahatluk.
Karanji su mali džepići od prženog tijesta punjeni kokosom.
Mysore Pak je slatkiš od čistog gheea, šećera i brašna od mljevenog slanutka.
Puran Poli se tradicionalno priprema u južnoj Indiji. Nalikuje na roti, a puni se slatkim nadjevom od kokosa.
Moong dhal je puding od kokosovog mlijeka, kokosa i pečenog žutog moong dhala. Poslužuje se često na vjenčanjima u Kerala.
Ovdje sam nabrojala samo one najpoznatije. Slastica ima još na stotine, raznih oblika, boja i okusa. Ako sam preskočila neku od poznatih, nadopunite me.
Nadam ste uživali u ovom kraktom putovanju kroz slatku Indiju.
Autor slike: Deepa Balkundi
bglavac
edin.kecanovic
