U djelu Smješak Taoa (1978), Lawrence Durrell piše:

". . . Riječ, Tao meni sugerira različite stavove, jedno stanje potpune raspoloživosti i potpunog prepuštanja, potpunu, iscrpnu i bezrezervnu svijest o onom trenutku kada izvjesnost prosto bode oči. U tom trenutku je duh u savršenom skladu sa velikom metaforom svijeta, a to je Tao. Realnost, koja tada preovladava, oslobađa se glomaznog konceptu-alnog aparata svjesnog mišljenja. To je ključni trenutak u kome se duh stapa sa cijelim stvorenim svijetom. Ta poezija, to je Tao". Pravi je problem u tome što taoizam, prema našim zapadnja-čkim mjerilima, nije baš sasvim religija, nije ni filozofija, a još manje nauka. On nije doktrina, nije crkva, ne može se svesti na obrede ili nepogrešivu dogmu. Osim toga on ne pruža moralnu pouku u nama poznatom smislu, niti sadrži neko nepromjenjivo učenje ili pak norme koje treba poštovati. Sve je to daleko prostije!

Taoizam se, u stvari, zasniva na izvjesnom broju načela koja se obraćaju koliko čovjekovom srcu, toliko i njegovom duhu. Kao što ćemo vidjeti, ova načela su van-vremenska, promjenjiva, i da bi postojala nije im neophodna ni škola ni povijesni okvir, niti pak društveno-kulturni kontekst. Ona postoje, i točka; nude nam jedan novi poredak u odnosu prema prirodi i sebi samima. U tom smislu, taoizam se mnogo prije javlja kao simbolička predstava svijeta, a na ljudskom planu kao direktno viđenje ili shvaćanje života, kao jedan način postojanja u svemiru, prostoru i vremenu. Razumjeti Tao i ući u njega jeste jedno intuitivno iskustvo. To je jedan korak, stav, stanje, a ne fond znanja. Susresti ga znači susresti neograničenu svjesnost u kojoj se briše svaka razlika između objekta i subjekta ili, da se izrazimo jezikom psihologije, između "ja" i "ne-ja".