dodiru s pošlom ostane a da su vidjeli samo vanjski aspekt tog posla, odnosno, vidjeli su
cijelinu posla samo sa strane.
"Tako oni, nimalo ne sumnjajući u same sebe ili u tačnost svojih zaključaka i razumijevanja,
oni odlučuju da nastave s radom. Kako bi nastavili s radom oni osnivaju nove škole,
podučavaju ljude onome što su sami naučili i daju im obećanja koja su sami primili.
Naravno, sve ovo predstavlja samo jednu vanjsku imitaciju. Menutim, kad se okrenemo
nazad i pogledamo u prošlost, skoro je nemoguće jasno razlikovati gdje završava istinsko a
gdje počinje imitacija.
"Otvoreno govoreći, skoro sve što mi znamo o različitim vrstama okultnih, masonskih, i
alhemičarskih škola podrazumijeva te imitacije. Mi ne znamo praktično ništa o stvarnim
školama izuzimajući rezultate njihovog djelovanja, pa čak i to samo u slučaju ako smo u
stanju da razlikujemo rezultate jednog stvarnog posla od onih koji su proistekli iz imitacije.
"Menutim, ovakvi pseudo-ezoterični sistemi takone igraju jednu svoju odrenenu ulogu u
radu i aktivnostima nekih ezoteričnih krugova. Naime, oni predstavljaju posrednike izmenu
čovječanstva koje je uronjeno u jednom materijalističkom životu i škola koje su
zainteresovane za obrazovanje jednog odrenenog broja ljudi, što za svrhu njihove vlastite
egzistencije što za svrhu jednog rada kosmičkog karaktera kojeg one možda mogu
izvoditi.
"Upravo taj pojam ezotericiznma, ideja o inicijaciji, dopire do ljudi uz pomoć ovakvih
pseudo-ezoteričkih sistema i škola; a kad te pseudo-ezoterične škole ne bi postojale, velika
većina ljudi ne bi ni imala mogućnost bar da čuje o postojanju bilo čega što je više od
života (kojeg oni poznaju), jer istina u svom čistom obliku, njima ne može da bude
dostupna.
"Iz razloga što ljudsko biće ima mnoge specifične karakteristike, posebno tzv. moderni
čovjek, istina može jedino doprijeti do njega samo u obliku laži – i samo u tom obliku je
čovjek može prihvatiti; samo u tom obliku ljudi su u stanju da istinu probave i asimiliraju.
"Gola istina, za njih bi bila isto što i neprobavljiva hrana.
"Pored svega toga, u pseudo-ezoteričkim pokretima, u crkvenim religijama, okultnim i
teozofskim školama, ponekad se može naći jedno zrno istine, u svom čistom obliku. Ono
može biti sačuvano u njihovim spisima, ritualima, tradiciji, koncepciji njihove hijerarhije,
njihovim dogmama ili u njihovim principima.
"Ezoterične škole, što ne znači, pseudo-ezoterične škole, koje se možda još uvijek mogu
naći u nekim zemljama istoka, veoma teško je naći zato što one tamo postoje maskirane u
vidu nekih manastira ili hramova. Tibetanski manastiri graneni su u obliku četiri
koncentrična kruga, koji su podijeljeni visokim zidovima. Indijski hramovi, pogotovo oni na
jugu Indije, graneni su na istom principu u obliku četverougaonika, koji se nalaze jedan u
drugom.
Vjernici obično imaju pristup u prvi vanjski dio hrama a u rijetkim prilikama i posjetioci koji
pripadaju drugim religijama ili dolaze iz drugih zemalja, pogotovo Evrope; pristup drugom
prstenu dozvoljava se samo pripadnicima odrenene kaste koji imaju specijalnu dozvolu za
to; pristup trećem prstenu je dozvoljen samo ljudima koji pripadaju hramu; a pristupiti
četvrtom prstenu mogu samo Bramani i sveštenici.
Organizacije ove vrste, sa nekim malim varijacijama, nalaze se svuda te tako omogućavaju i
ezoteričnim školama da egzistiraju bez mogućnosti da ih se prepozna.
"Jedan od dvanaest manastira je škola. Menutim, kako ga mi možemo prepoznati?
Ukoliko unete u njega, to će biti samo njegov vanjski dio. U njegov drugi dio mogu ući samo
učenici, ali vi to ne znate jer će vam reći da se radi o pripadnicima odrenene kaste; u vezi
trećeg i četvrtog kruga, o njima ne možemo ništa saznati. Tako možete obilaziti te manastire
i u svakom će te vidjeti isti poredak i ukoliko vam to neko ne kaže, nećete biti u stanju da
razlikujete jedan ezoterični hram ili manastir od običnog.
"Sam pojam inicijacije koji dopire do nas kroz pseudo-ezoterične sisteme, je takone
prenesen do nas u kompletno pogrešnom obliku. Legende o vanjskim obredima inicijacije
stvorene su od otpadaka informacija kojima mi raspolažemo u vezi starih ‘škola misterija’.
Te Misterije predstavljaju jednu specijalnu vrstu puta kod kojih je, rame uz rame, sa jednim
teškim dugotrajnim radom, povremeno dolazilo da jednog teatralnog prikazivanja,
specijalne vrste, prilikom čega se na jedan alegoričan način prestavljao cijeli put evolucije
čovjeka i svijeta.
"Prelazi sa jednog nivoa bića na drugi nivo bića bili su obilježavani ceremonijama u kojima
su takve specijalne prezentacije bile zastupljene, te je to podrazumjevalo jednu inicijaciju.
"Menutim, promjena bića se ne može ostvariti uz pomoć bilo kakvih obreda ili rituala.
"Ritualima se može samo obilježiti (ili proslaviti, prim. prev.) ostvarena tranzicija bića.
"A u pseudoezoteričnim sistemima, gdje ne nalazimo ništa drugo do te rituale, oni pridaju
tim ritualima jedan neovisan značaj. Oni pretpostavljaju da se jednim ritualom, pretvorenim
u jednu svetu tajnu prenose odrenene sile na one koji u njemu sudjeluju. To je opet u vezi
sa onom psihologijom imitacije.
"Ne postoji niti će ikada postojati bilo kakva spoljna inicijacija. U stvarnosti, postoje samo:
samo-inicijacija i samo-prezentacija. Sistemi i škole mogu samo indicirati metode i načine,
ali nema tog sistema ili škole koji mora da odradi za čovjeka onaj posao kojeg on mora da
uradi sam. Unutrašnji rast, promjena bića, potpuno zavisi od rada kojeg čovjek mora da
obavi sam."
Gurdjijev:
"Da bi se shvatila suština ovog učenja potrebno je jasno razumjeti da su ovi putevi [fakira, monaha,
jogija] jedine moguće metode razvoja čovjekovih skrivenih mogućnosti. S druge strane, to nam
kazuje koliko je jedan takav razvoj težak i rijedak.
Razvoj tih mogućnosti ne podrazumijeva nikakav zakon. Zakon koji važi za čovjeka je egzistencija
u krugu mehaničkih uticaja, to je jedno stanje ‘čovjeka-mašine’.
Put razvoja skrivenih potencijala je put protiv prirode, protiv Boga. To objašnjava poteškoće i
ekskluzivnost tih puteva. Ovi putevi su pravi i uski. Ali istovremeno samo uz njihovu pomoć se
nešto može postići.
U generalnoj masi svakodnevnog života, posebno modernog života, ovi putevi su jedan mali skoro
neprimjetan fenomen koji sa životne tačke gledišta ne mora uopšte ni da postoji. Ali taj mali
fenomen sadrži u sebi sve što čovjek posjeduje za razvoj svojih skrivenih mogućnosti.
Ti putevi su suprostavljeni svakodnevnom životu, zasnovani su na drugim principima i oni
potpadaju pod druge zakone. U tome se sastoji njihova moć i značaj.
U svakodnevnom životu, čak i u jednom životu ispunjenom naučnim, filozofskim, religijskim ili
društvenim interesima, ne postoji ništa, i ne može da postoji išta, što može da pruži mogućnosti
koje su sadržane u ovim putevima.
Ti putevi čovjeka vode, ili bi trebali da ga vode, do besmrtnosti.
Svakodnevni život, u najboljem slučaju, vodi čovjeka do smrti i ne može ga voditi ničemu drugom.
Pojam ovih puteva ne može se razumjeti ukoliko čovjek smatra da postoji mogućnost njegove
evolucije bez pomoći ovih puteva.
"Po pravilu, čovjeku je teško da se pomiri s tom mišlju; ona se njemu čini pretjeranom,
nepravednom i apsurdnom.
On veoma slabo razumije značenje riječi ‘mogućnost’. On se zavarava idejom da ukoliko on ima
bilo kakve mogućnosti u sebi samom, onda one već moraju biti razvijene i da u njegovoj okolini
moraju postojati uslovi za njihovo razvijanje.
Od totalnog odbijanja da prizna postojanje tih mogućnosti u sebi, čovjek se generalno prebacuje
na zahtijevanje jednog imperativnog i neizbježnog razvoja tih mogućnosti.
Njemu je teško da prihvati pomisao da te mogućnosti mogu ostati nerazvijene i kao takve nestati, i
da njihov razvoj, u drugu ruku, zahtijeva jedan veliki trud i izdržljivost.
U stvari, ukoliko uzmemo u obzir sve ljude koji nisu fakiri, monasi ili jogiji i za koje možemo sa
sigurnošću reći da oni nikada neće ni postati fakiri, monasi ili jogiji, onda sa nesumnjivom
sigurnošću možemo reći da se njihove mogućnosti ne mogu razviti i neće razviti.
Ovo se mora jasno razumjeti kako bi se razumjelo ono što slijedi.
"U običnim uslovima kulturnog života, pozicija čak i jednog inteligentnog čovjeka, koji traži znanje
je beznadežna, zato što u uslovima koji ga okružuju ne postoji ništa što podsjeća na škole joge ili
fakirske škole, dok su religije Zapada degenerisane do jednog takvog stepena da u njima nema
ničeg živog već dugo vremena.
Razna okultna i mistična društva sa svojim naivnim spiritističkim eksperimentisanjima, takone ne
mogu dati nikakve rezultate.
"Tako da bi cjelokupna situacija stvarno bila beznadežna ukoliko ne bi postojao Četvrti Put.
"Četvrti put ne zahtijeva povlačenje u pustinju, ne traži od čovjeka da se on odrekne svega s čim je
do sada živjeo.
Četvrti put počinje daleko iza puta jogija.
To podrazumijeva da čovjek mora biti pripremljen za Četvrti Put i ta priprema se morala odvijati
tokom običnog života i na ozbiljan način, uključujući u sebe mnoge različite strane.
Nadalje, čovjek mora živjeti u uslovima koji su pogodni za rad na Četvrtom Putu, ili u svakom
slučaju, u uslovima koji ga neće onemogućavati u tome.
Mora se razumjeti to da u unutrašnjem i vanjskom životu čovjeka mogu postojati nepremostive
barijere za dosezanje Četvrtog Puta.
Nadalje, Četvrti Put nema definitivne oblike kao što je to slučaj sa fakirom, monahom i jogijem.
I prije svega, njega se mora pronaći. To je prvi ispit.
On nije tako dobro poznat kao ona tri tradicionalna puta. Postoji mnogo ljudi koji nikada nisu čuli za
Četvrti Put, a postoje i drugi koji negiraju negovo postojanje ili mogućnost.
"Istovremeno, započinjanje četvrtog puta je mnogo lakše nego započinjanje puteva fakira, monaha
ili jogija.
Na četvrtom putu je moguće raditi i pratiti ga, dok čovjek istovremeno ostaje u uobičajenim
životnim uslovima, radeći svoj uobičajeni posao, održavajući svoje prethodno uspostavljene veze s
drugim ljudima i bez odricanja od bilo čega.
Nasuprot tome, uslovi u koje je čovjek stavljen na početku tog rada, u kojima da tako kažemo, taj
posao nalazi njega, su istovremeno najbolji za njega, u svakom smislu, na početku tog posla.
Ti uslovi su za njega prirodni zato što život tog čovjeka i uslovi u kojima se on nalazi odgovaraju
onome što on jeste. Svi uslovi različiti od onih koji su stvoreni samim životom, bili bi vještački za
čovjeka i u takvim vještačkim uslovima on ne bi bio sposoban da dotiće sve strane svog bića
odjednom.
"Zahvaljujući tome, četvrti put simultano utiće na svaki aspekt čovjekovog bića. To je posao koji se
obavlja u više nego tri sobe odjednom.
Fakir radi u prvoj sobi, monah u drugoj a jogi u trećoj. Kad dosegnu četvrtu sobu, fakir, monah i
jogi će ostaviti za sobom mnoge stvari nezavršenim, i oni neće moći koristiti ono što su naučili zato
što nisu ovladali svim njihovim funkcijama.
Fakir je vladar svog tijela, ali ne i svog uma i emocija; monah je vladar svojih emocija ali ne tijela i
uma; jogi je vladar svog uma ali nije vladar svog tijela i emocija.
"Zatim, četvrti put se razlikuje od drugih puteva u tome što je glavni zahtijev koji se traži od čovjeka
zahtijev za razumijevanjem. Čovjek ne smije raditi ništa što ne razumije, osim u slučaju nekog
eksperimenta koji se obavlja pod nadzorom njegovog učitelja.
Što više čovjek razumije ono sta radi, utoliko će biti bolji rezultati njegovog uloženog truda. To je
fundamentalni princip Četvrtog Puta. [Sušta razlika od ‘hiperdimenzionalnih tehnika’ S. Swerdlowa,
prim.prev.]
Na četvrtom putu vjera nije potrebna; nasuprot tome sve vrste vjera su u suprotnosti sa četvrtim
putom........NASTAVLJA SE...IZVOR http://www.val.hr/php/index.php?option=com_content&task=view&id=85&Itemid=105
bglavac
irida
