Na četvrtom putu vjera nije potrebna; nasuprot tome sve vrste vjera su u suprotnosti sa četvrtim

putom.

Na četvrtom putu čovjek mora zadovoljiti samog sebe istinom koja mu je rečena. Sve dok on nije

zadovoljan njome, on ne smije ništa raditi.

"Ova metoda četvrtog puta sastoji se u radu na nečemu u jednoj sobi i istovremenom radu na

nečemu drugom, što je u vezi s tim, u druge dvije sobe – to znači, dok radimo na fizičkom tijelu

moramo istovremeno raditi na našem umu i emocijama; kad radimo na našem umu, moramo raditi

na fizičkom tijelu i emocijama; kad radimo na emocijama, moramo raditi na umu i fizičkom tijelu.[...]

Uz sve to, na četvrtom putu je moguće da se individualizira rad svake osobe posebno, što znači,

svaka osoba može raditi samo ono što je za nju potrebno a ne raditi ono od čega nema koristi.

"Kad čovjek na četvrtom putu stekne volju, on je onda može početi i koristiti, zato što je on stekao

kontrolu nad svojim tjelesnim, emocionalnim i intelektualnim funkcijama. Pored toga, on je uštedio

prilično mnogo vremena radeći na tri strane svog bića, paralelno i simultano.[...]

"Pojmovi, dobro i zlo, ponekad se vežu s pojmovima istinitog I pogrešnog. Menutim, isto kao što

dobro i zlo ne postoje za običnog čovjeka, za njega takodje ne postoji istinito i pogrešno.

"Permanentna istinitost i permanetna lažnost može postojati jedino za permanentnog čovjeka.

Ukoliko se čovjek stalno mijenja, onda će se za njega ono što je istinito i lažno takone stalno

mijenjati. A ukoliko se ljudi u svakom datom trenutku nalaze u različitom stanju, njihovi koncepti

istine mogu biti isto toliko raznovrsni kao i njihovi koncepti dobra.

Čovjek nikad ne primjećuje kako on počinje da smatra pravilnim ono što je juče smatrao pogrešnim

i obratno. On ne primjećuje te tranzicije isto kao što ne primjećuje ni tranzicije onih svojih ‘Ja’,

jednih u druge.

"U životu običnog čovjeka istina i laž nemaju moralnih vrijednosti ikakve vrste, zato što se čovjek

nikada ne može pridržavati jedne jedine istine. Njegova istina se mijenja.

Ukoliko se ona neko odreneno vrijeme ne mijenja, onda je to zato što joj to ne dozvoljavaju

’odbojnici’.

A čovjek nikada ne može reći istinu. Ponekad ‘ono kaže’ istinu, ponekad ‘ono kaže’ laž. Iz toga

proizilazi da njegova istinitost i lažnost nemaju vrijednosti; nijedno od toga na zavisi od njega,

oboje zavise od čistog slučaja.

A to je isto tako tačno ukoliko se primjeni na čovjekove riječi, njegove misli, njegova osjećanja, i

njegove koncepte pravilnog i nepravilnog.

"Da bi razumjeo menusobnu povezanost istine i laži u životu, čovjek mora razumjeti laži u samom

sebi, one konstantne i stalne laži koje neprestano govori samom sebi.

"Te laži su stvorene od strane ‘odbojnika.'

Da bi se uništile laži u nekome, kao i one laži koje se nesvjesno govore drugima, ti ‘odbojnici’ se

moraju uništiti.

Menutim, čovjek ne može živjeti bez ‘odbojnika’.

'Odbojnici' automatski kontrolišu čovjekovo djelovanje, riječi, misli i osjećanja. Ukoliko bi se

‘odbojnici’ uništili onda bi sva kontrola nestala. Čovjek nije u stanju da egzistira bez kontrole, čak

iako je ta kontrola samo automatska.

Samo čovjek koji posjeduje volju, tj. svjesnu kontrolu, može da živi bez ‘odbojnika’. Iz toga proistiće

da kad čovjek počne da uništava ‘odbojnike’ unutar sebe on mora istovremeno da razvija jednu

volju.

A pošto se volja ne može stvoriti po porunbini u kratkom vremenskom roku, može se dogoditi da

on ostane sa uništenim ‘odbojnicima’ i sa voljom koja još uvijek nije dovoljno snažna.

Jedina šansa koju on ima tokom tog perioda je da bude kontrolisan od strane druge volje, koja je

već prethodno dovoljno ojačana.

"To je razlog zašto prilikom rada u školi, koji uključuje unistenje ‘odbojnika’, čovjek mora da bude

spreman da se povinuje volji drugog čovjeka sve dok se njegova vlastita volja dovoljno ne razvije.

Obično se ta potčinjenost volji drugog čovjeka proučava prije svega drugog.

Ja koristim riječ ‘proučava’ jer čovjek mora razumjeti zašto je ta poslušnost potrebna i on mora učiti

kako da sluša.

Ovo posljednje nije lako.

Čovjek koji počinje s radom na samo-proučavanju s ciljem da stekne kontrolu nad samim sobom

navikao je da vjeruje u svoje vlastite odluke.

Čak i činjenica da je on uvidjeo potrebu da se promijeni kazuje mu da su njegove odluke ispravne i

ojačava njegovo povjerenje u njih.

Menutim, kad on počne da radi na sebi, čovjek se mora odreći svojih vlastitih odluka, on mora da

‘žrtvuje svoje vlastite odluke,’ zato što u drugom slučaju volja drugog čovjeka koji upravlja njegovim

radom ne bi bila u staju da kontroliše njegove postupke.

"U religijskim školama, ‘poslušnost’ se zahtijeva prije svega drugog, tj. poptpuno i bespogovorno

potčinjavanje, ali bez ikakvog razumijevanja.

Škole četvrtog puta zahtijevaju razumijevanje prije svega drugog.

Rezultati uloženog truda uvijek su proporcionalni sa razumijevanjem.

"Odricanje od svojih vlastitih odluka, potčinjavanje volji drugog, može da predstavlja nepremostivu

barijeru za čovjeka koji nije uspjeo prethodno da shvati da on u suštini niti žrtvuje nešto, niti mijenja

bilo šta u svom životu, da je cijeli njegov život podvrgnut jednoj vanjskoj volji i da on nikada sam

nije ni donjeo neku svoju vlastitu odluku.

Menutim, čovjek nije toga svjestan.

On smatra da on ima pravo na slobodan izbor. Za njega je veoma teško odreći se iluzije da on sam

upravlja svojim životom i organizuje ga.

Menutim, rad na samom sebi nije moguć sve dok se čovjek ne oslobodi te iluzije.

"On mora shvatiti da on ne postoji; on mora shvatiti da on ne može izgubiti ništa, zato što on nema

ništa što bi mogao izgubiti; on mora spoznati svoje ‘nistavilo’ u punom smislu te riječi.

"Ta svjesnost o svom ništavilu sama je dovoljna da se pobijedi strah od potčinjavanja volji drugog.

Koliko god čudno se to moglo činiti, taj strah je jedna od najozbiljnijih prepreka na čovjekovom

putu.

Čovjek se boji da će ga natjerati da čini stvari koje su protivne njegovim principima, pogledima ili

stavovima.

Nadalje, taj strah momentalno stvara u njemu iluziju da on ima principe, stavove i uvjerenja koje u

stvarnosti on nikada nije ni imao, niti bi ih ikad mogao imati.

Čovjek koji nikad u svom životu nije razmišljao o moralu, sada naglo počinje da se boji da će ga

neko natjerati da učini nešto nemoralno.

Čovjek koji nikada nije razmišljao o svom zdravlju i koji je uradio sve sto je moguće kako bi ga

narušio, odjednom počinje da se boji da se ga neko natjerati da on ugrožava svoje zdravlje.

Čovjek koji je cijeli svoj život ‘u oči’ lagao svakoga i svugdje, počinje odjednom da se boji da će ga

neko natjerati da laže, i tako dalje u nedogled.

Ja sam poznavao jednog pijanca koji se bojao više od svega, da će ga neko tjerati da pije.

"Taj strah od potčinjenosti volji drugog čovjeka veoma često se ispostavlja jačim od bilo čega

drugog. Čovjek ne može razumjeti da se ta potčinjenost na koju on svjesno pristaje podrazumjeva

jedini način da se stekne vlastita volja.."[...]

"Momenat u kojem čovjek koji se nalazi u potrazi za putom sretne čovjeka koji poznaje put, naziva

se prvi prag ili prvi korak. Od tog praga počinje stepenište.

Izmedu ‘života’ i ‘puta’ nalazi se jedno ‘stepenište’.

Samo kad se čovjek uspije popeti uz to ‘stepenište’, on će moći kročiti na ‘put’.

Čovjek se penje tim stepeništem uz pomoć čovjeka koji je njegov vodič; on se ne može uspinjati

prema gore sam.

Put počinje upravo tamo gdje stepenište završava, tj. nakon posljednje stepenice ili praga na

stepeništu, na jednom nivou koji je mnogo viši od običnog životnog nivoa.

"Odatle proizilazi da je nemoguće odgovoriti na pitanje iz čega počinje taj put?

Taj put počinje iz nečega sto se uopšte ne nalazi u životu, tako da je nemoguće reći iz čega.

Ponekad se kaže: kad se uspinje stepeništem, čovjek nije siguran ni u šta, on može da sumnja u

sve, njegovu vlastitu moć, u to da li je ono što on radi ispravno, u svog vodiča, svoje znanje i svoju

snagu.

Istovremeno, ono što on stiće je veoma nestabilno; čak iako se uspjeo uspeti prilično visoko na

stepeništu, on može pasti u svakom momentu a onda morati da počne ispočetka.

Menutim, kada prene posljednji prag i kroči na put, sve to se mijenja.

Prije svega, sva sumnja koju je on mogao da ima u svog učitelja nestaje, a u isto vrijeme taj učitelj

postaje njemu manje potreban nego prije.

U mnogim slučajevima on može čak postati nezavisan i znati gdje će da ide.

Drugo, on ne može više tako lako izgubiti rezultate koje je stekao svojim radom i on se ne može

više zateći u običnom životu.

Čak iako bi tada napustio put, on ne bi bio u stanju da se vrati tamo odakle je počeo.

"To je skoro sve što bi se uopšteno moglo reći o ‘stepeništu’ i o ‘putu’, zato što postoje različiti

putevi. ...

I, na primjer, na četvrtom putu postoje specijalni uslovi koji se ne mogu naći na drugim putevima.

Tako, uslov za napredovanje na stepeništu četvrtog puta je da se čovjek ne može popeti na višu

stepenicu ukoliko on ne postavi drugog čovjeka na svoju vlastitu stepenicu.

Taj drugi čovjek, takodje mora postaviti trećeg čovjeka na svoje mjesto, da bi on mogao da se

popne na višu stepenicu.

Tako, što se čovjek više penje prema gore, on više i zavisi od onih koji ga prate.

Ukoliko oni zastanu, on takone zastaje.

Do takvih situacija takone može da done.

Jedan čovjek može npr. steći neke posebne moći ili sposobnosti i onda on može kasnije da žrtvuje

te svoje moći da bi podigao druge ljude na njegov nivo.

Ukoliko se ljudi s kojim on radi popnu na taj njegov nivo, on će onda dobiti nazad sve ono što je

žrtvovao. Menutim, ukoliko se oni ne popnu, onda on može sve to da izgubi.