U svim mediteranskim i europskim gradskim centrima nastupanje građanstva sužavalo je i
potiskivalo vlast crkvenih vrhova.

Tako je bilo i u Dalmaciji. Kad su se razvili organi komunalne autonomije: gradsko vijeće, knez i suci, i kad su se iskristalizirali posebni interesi pojedinih građanskih slojeva, između svjetovne vlasti i crkve moralo je doći do antagonizma.

U svakom slučaju crkva više nije bila sveobuhvatna moralna i materijalna sila koja je suvereno gospodarila ljudskim savjetima i ljudskim postupcima.

Građane su sada pokretali  prvenstveno  ekonomski stimulansi, i kad su se njihovi stvarni interesi sukobili s isto tako stvarnim interesima crkvenih glavara, dolazilo je i do velikih sporova.

Do jednog takvog je došlo 1162. godine u Splitu kad je gradsko vijeće, da bi spriječilo gomilanje bogatstva u rukama crkve, donijelo odluku da se crkvi ne smiju ni darivati ni prodavati nekretnine.

Splitski crkveni glavari obratili su se papi i Aleksandar III. oštro je zaprijetio građanima
tražeći da se ta odluka ukine jer će inače glavari grada Splita biti isključeni iz crkve a sam grad udaren interdiktom.

Nije poznato kako je riješen taj spor, ali iako je gotovo uvijek uspijevala da zaštiti svoje interese, crkva je sada imala pred sobom razvijenu društvenu silu koju okovi kršćanske discipline nisu mogli spriječiti da slijedi svoj profani ekonomskopolitički interes.

Život je građanima nametao da svoj trbuh osjećaju kudikamo jače nego dušu. Bio je srednji vijek i vizija zagrobnog života u paklu ili čistilištu pritiskala je savjest građana kao vječita mora. Ali svakodnevni poslovi i interesi vukli su ljude na druge putove, sileći ih da sve razboritije rasuđuju o stvarima ovoga svijeta.

nastavlja se...