PREDAVANJE DR. IVE PILARA O BOGUMILSTVU

(10. veljače 1927.)  

Mani je glavne svoje praktičko-religiozne i etičke ideale koncentrirao u tzv. tria signacula, signaculum manus, oris et sinus.  

Ova signacula vrijedila su za "Savršene" strogo, a za slušaoce približno, a značila su signaculum manus, da savršeni ne smije ubiti ni životinju niti čovjeka, to je onaj mazdaistički perfecta lentas.

 

Onda signaculum oris: da ne smije izreći laži, ni klevete, i da ne smije jesti mesa niti dijelova žive životinje, osim ribe, koja se ne množi prilegom.

 

Konačno signaculum sinus, da ne smije vršiti spolnoga općenja. Iz toga se razabire, da je asketska crta kod Maniheja bila vrlo jaka i stroga, i da su tzv. perfecti vodili doista jedan vrlo strog i gotovo svetački život.

 

Faktički je njihov ugled u sekti bio vrlo velik, oni su imali i počasni naslov: theotokoi ili theoforoi - bogorodci ili bogonošci.

 

Ova podjela je vrlo važna, jer ćemo ju opet naći kod naših Bogumila gotovo u nepromijenjenom obliku.

 

Ovi savršeni imali su i neke bogoslužne funkcije, dočim je u ostalom crkvena hijerarhija u Manihejaca bila vrlo jednostavna i sastojala se od đakona, svećenika i biskupa.

 

Za života Manihejeva bio je naravski on sam poglavica manihejske crkve, iza njegove smrti jedan od biskupa, koji je morao stolovati u Mezopotamiji. Prvi poglavica iza njega zvao se je Sis ili Sisini.

 

Mani je za života imao 12 učenika oko sebe, što je valjda bilo oponašanje 12 apostola Isusovih. Hramove Manihejci nisu imali, nego su svoja bogoslužja i molitve obavljali ili u otvorenoj prirodi ili u jednostavnim kućama, koje su bile određene za bogomolje i bile bez ikakva ukrasa i sjaja.

 

Molitve i postovi su bili vrlo razvijeni kod njih, molili su 4 puta na dan, kod izlaska sunca, u podne, kod zapada sunca i 2 sata iza toga. Imali su strogo određene postove, među tima i jedan cijeli mjesec u godini, kad su smjeli jesti samo u noći, što je odgovaralo islamskom ramazanu.

 

To dolazi odatle, što je cijeli sistem manihejskih molitava i posta preuzeo u glavnom kasnije Muhamed Pejgamber za svoj Islam, isto tako kano i manihejski znak: zeleni barjak.

 

Maanihejci nisu vjerovali u uskrsnuće tijela i drugosvjetni život. A to je začudno, jer i sa ovim životom njihova veza bila je slaba. Oni niti su smjeli sticati dobra, niti biti produktivni u zemljoradnji ili obrtu, jer sav taj svijet bio je djelo tmine i vraga.

 

Čitav njihov svjetonazor bio je izvanredno tmuran i čitavi ljudski život smatrali su strašnom tragedijom, pa su i vjerovali, da cijeli svijet mora svršiti u jednoj užasnoj katastrofi. Jer čitavi svijet nosi na ramenu Atlas ili Homofor, koji će nakon par stoljeća baciti zemlju sa ramena u bezdan, i ona će se upaliti i sva će materija, djelo vraga 1468 godina gorjeti, dok sasvim ne izgori i u prah i pepeo se pretvori.  

 

 

Mani sam žalosno je svršio. Kako je bio darovit, brzo je razumio, da će trajne uspjehe sa svojom religijom postići samo onda, ako dođe u trajni odnošaj sa državom. Zato je vazda radio da Perzijske vladare, koji su vladali Mezopotamijom, pridobije za sebe, ali tim je izazvao strašnu surevnjivost perzijskih mazdaističkih svećenika, koji ga silno zamrziše.

 

Kada je počeo raditi oko novoga perzijskoga kralja Bahrama, nahuškaše gornji svećenici toga kralja protiv Manija, on bi 277. poslije Krista ubijen, sa njega koža oderana, slamom ispunjena i njegova mješina na dverima grada Gunde-Šapura obješena. Protiv vjernika Manihejaca bi poveden strašan progon i pokolj.

 

 

 

Ipak se je Manijeva religija izvanredno raširila; bila je za sve oficijelne religije susjednih država vrlo opasna. Proširila se po čitavoj sjevernoj Africi uz Sredozemno more sve do Španjolske, te treba spomenuti, da je i glasoviti crkveni otac sv. Augustin, prije nego se je obratio, bio 9 godina Manihejac.

 

Osobito se je Manihejstvo daleko proširilo u Aziju. U najnovije doba nađeni su spomenici na turskom i kineskom jeziku, koji su očigledno manihejskoga porijekla i svjedoče da je Manijeva nauka prodrla duboko u Aziju, čak u Kinu i pustaru Gobi te ondje se održala sve do 13. stoljeća po Isusu.

 

Kao sinkretička religija, religija nastala stapanjem raznih religioznih sistema, ona se je tim lakše rasplinjala u dotične religije iz kojih je nastala. Na istoku pretopila se je u budizam, a na zapadu u kršćanstvo, i to na zapadu mnogo brže, iza 8. vijeka naše ere nestaje manihejstvu traga u maloj Aziji, Africi i Europi. 

 

Nastavlja se…