Hrvatski glagoljizam

Progonjena teorija slavenskih prosvjetitelja doživjela je upravo u Hrvatskoj naročitu potvrdu svoje vitalnosti, naročitu afirmaciju svoje istovjetnosti s domaćim pučkim tendencijama što su bile usmjerene prema izgradnji nacionalne kulture Hrvata.

Uzroke što je glagoljica tako čvrsto srasla s osnovama hrvatske kulture moramo tražiti - pored ostalog - u njezinom antirimskom, antilatinskom, pa čak i heretičkom kompleksu koji ju je pratio otkad se pojavila u ovim krajevima.

Čitava stoljeća glagoljica je bila oblik pučkog otpora protiv svih onih "europeizatorskih" procesa koji su ugrožavali hrvatski etički partikularizam, pa joj je to davalo začuđujuću žilavost poistovječujući je s najotpornijim žilama ovdašnje partikularne tradicije.

Glagoljica je prodrla u Dalmaciju i Istru bez dozvole crkvenih poglavara. Uza svu tu inkompatibilnost i ilegalnost svoga položaja u odnosu na papističke pravne akte, glagoljica
se ne samo održala nego se i širila u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Istri.

Crkva je kroz dominaciju latinskog jezika i pisma pokušavala slavenske teritorije držati pod svojim utjecajem i vlašću. Međutim, slavenska je strana pred zidinama tih tada latinskih uporišta bila u sve očiglednijoj prednosti.

Imala je za sobom u X. stoljeću za ono vrijeme jaku hrvatsku državu s vladarom kojemu su morali plaćati danak čak i Mlečani.

Na ulicama Splita, Zadra i Trogira govorilo se slavenski sigurno više nego u Solunu.

Splitski crkveni vrhovi izmislili su i podržavali legendu da je prvi biskup u Saloni, sv. Duje, bio ni više ni manje nego neposredan učenik apostola Petra, te da su njegove kosti sahranjene pod oltarom splitske stolne crkve.

Prema tome, ta je crkva "apostolskog porijekla" i treba joj vratiti sva prava što ih je izgubila poslije dolaska Hrvata na Jadran.

Drugim riječima, treba hrvatsku ninsku biskupiju staviti pod vlast "metropolitanske" splitske crkve.

Naravno da je ta opasna splitska ofenziva izazivala sve oštriju reakciju hrvatskog klera, kojemu je bio na čelu znameniti Grgur Ninski.

On je svim svojim silama ustao protiv latinskoga klera u obranu glagoljice, odnosno slavenske pismenosti i liturgije.

O Grguru Ninskom i njegovoj borbi znamo tek vrlo malo, i to iz spisa u kojima se govori o
zaključcima donesenim na dva crkvena sabora što su održana u Splitu 925. i 928. godine.

Ali i ti su dokumenti doprli do nas u iznakaženim i nepotpunim stilizacijama. Usprkos tome, svaka ozbiljna povijesna analiza tadašnjih općih sukoba mora nas ponovo navesti na zaključak da Grguru Ninskom zaista pripada aureola borca za samostalnost hrvatske Crkve,
jer je u onom dramatičnom razdoblju jedino on mogao biti dosljedan predvodnik kulturnopolitičckog pokreta koji je u prvoj polovici X. stoljeća izazvao u Dalmaciji ne samo lokalnu već i međunarodnu buru. 

nastavlja se...