10. ZMAJEVI I DLAKAVE ŽABE

 

        Bila jedna dlakava žaba. Dugo je, dugo nije bilo, a onda se pojavila i kazala:

        “Toliko me spominju u poslovicama širom svijeta, da sam, evo, došla. To je kao kad te zovu i zovu da izađeš na igru, a ti ne izlaziš, i na kraju popustiš“.

        Iznenadila se Majka Priroda, pa se namrgodila.

        “Što to znači? Onda bismo morali stvoriti i neke druge vrste, koje potječu iz ljudskoga naklapanja, primjerice, zmajeve...”

        “Tko kaže da mi već nismo tu”? huknuše zmajevi, veliki, zubati, vireći iz pećine.

        “Iš“! dreknu na njih Majka Priroda, i oni se smanjiše do veličine muhe. Dlakava ih žaba učas ščepa i proguta. Potom čaplja uluči zgodu i hitro zgrabi dlakavicu, ali ju s gađenjem ispusti u močvaru. Istoga časa proguta ju manje izbirljiva zmija.

        “Tako, to smo sredili”, reče Majka. “No ljudi bi morali malo pripaziti na svoje priče. Remete mi red u kući”.

 

Riječ čovjeka zna i gore poremetiti kuću prirode.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)