2. TO JE TAJ

 

        Silan je svijet trkimice zaždio put poljane. Tamo bijaše podignuto postolje. Seoski poglavar i njegovi pomoćnici stajali su pokraj postolja s vijencima cvijeća u rukama. Očito, netko je trebao stići, netko se trebao dati vidjeti, dati se čuti, dati se.

Trčalo se unezvjereno. Kao da ih otraga goni car silnik, kao da ih odnaprijed dočekuje car darodavatelj. Mnogima u topot-gomili nije bilo jasno kamo se juri i o čemu se radi. Oni su najžešće trčali, jer su imali oba cara što za petama, što pred rudom. Oni, koji su znali, ispuštali su između dahova dvije po dvije riječi:

        “Vratio se... Divni Stranac...”

        Od topota ljudskoga krda teturala je zemlja. Od podignuta praha gušilo se drveće. Sve je najavljivalo uzbunu i pomak s pameti.

        Prvi su redovi krda ruknuli na poljanu i pobacali se na travu oko postolja. Vidjevši prazno postolje, zahripaše kao bez duše:

“Gdje je? Da nismo zakasnili”?!

        “Ne, niste zakasnili. A da Ga niste putem sreli”? upitaše seoski poglavar i uglednici. Malo zabrinuto dodaše:

“Krenuo je istom cestom...”

Ljudi, kako su pristizali, spuštali su se na travu, gurajući se što bliže postolju. Oko postolja su i dalje stajali selonačelnik i njegovi pomoćnici, držeći nesuđeno cvijeće. Krene šapat među narodom:

“Hej, da nismo putem sreli...?

Jedan čovjek reče uplašeno:

“Da to nije onaj...?

Jedan čovjek reče bezazleno:

“Sreli smo jednoga, da, ali on je išao polako, i što smo mogli, pregazili smo ga...”

 

 

Što možemo, uvijek Ga iznova odgurnemo, pregazimo... a poslije gradimo crkve.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)