94. ŠARA U KAMENU

 

        Bila jedna šara u kamenu, koja nije podsjećala ni na što posebno, osim na sve, osim na sebe. Ležala je nehajno na tamnoj površini, prolitoj kao vino, kao oblak, kao misao, kao crna rupa. Nehajno - jer nije joj bilo stalo da na nešto drugo podsjeća. Mada je istovremeno svjetlucala kao bijeli konac, kao ponornica, kao zvuk.

        Onda su buknuli vulkani, sunovratili se oblaci, potresla se zemljina utroba. Pa se u kamenu zavrtila šara, i zamijenila  mjesto s pozadinom, pa je nastala slika, svezana za vrlo određen lik i značenje. Šara je postala čovjek, koji zamišljen sjedi na vrhu brda, podnimio se, i gleda. Gledao je u stijenje, ispisano prstima vatre, vjetra, i vode, minerala i metala, zakristaljenih počela – gledao i uzdisao.

        On je to gledao pun do tjemena te iste ljepote.

        On se divio sebi, ali nije bilo nikoga da mu kaže da je to on.

        Zato je Divni Stranac morao proći ovim putem, zastati uz čovjeka, pročavrljati s njim, sjesti uza nj, sprijateljiti se s njim, oženiti se s njim, da bi na kraju mogao šapnuti čovjeku malo na javi, malo u polusnu:

        “To si ti, dragi Moj, to si ti. Gledaš sebe. Neusporediv s ničim, osim sa sobom, osim sa Mnom”. 

 

        Poslije mnogih stoljeća, čovjek će možda stići do trenutka kada će reći kamenu:

        “Gledaš li sebe, dragi Moj? To sam ja, Divni moj, to sam ja”.

 

       

        TRAŽI SE KRAJ PRIČE, I NEMA GA...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)