102. TANKO, BRITKO

 

        Jednom Divni Stranac progovori Svojoj olovci:

        “Ti i ne slutiš da sam te izabrao. Zato sam te i izabrao”.

        Olovka će tada, zaprepašteno:

        “Vjerujem Ti sve drugo – i da se loptaš sa suncima, i da nema nožice mrava, koja može koraknuti bez Tebe... Samo ti ovo ne mogu povjerovati – da si mene izabrao”.

        Čelo se Divnoga smrači kao nagao kišni oblak.

        “Ne govori iz tebe tvoja skromnost, olovko, već tvoje samovažno i razmetljivo ja, koje rasuđuje da je malo i nedostojno. Ne prevari se, ne sudi o sebi da si malovrijedna, jer taj se sud ne razlikuje od samodopadnoga suda da si velevrijedna”.

        Olovka se još jednom zaprepasti.

        “Pa zar nisi maločas rekao da si me izabrao zato što nisam ni slutila...”?

        “Da, zato što nisi ni slutila. Zato što nisi sudila, nego ni-slutila”.

       

 

        Tanani nož koji kamen rasijeca.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)