33. U DAVNA, DAVNA, DAVNA VREMENA

 

 

        U davna, davna, davna vremena ljudi nisu imali čvrstu granicu svojega tijela. Tijelo je slušalo misao. Primjerice, kad bi misao krenula za jatom divljih gusaka, tijelo bi se našlo ispod ptičje kože, visoko u oblacima, osjećajući bijeli, rosni hlap. Znalo se događati da zaplovi s ribama, ili da uđe ispod kore debla, ili zemljine kore. Pritom se znalo da su oni, ma gdje bili tijelom, i dalje tu.

        Kad bismo ljude davnih vremena mogli vidjeti današnjim očima, vidjeli bismo tijela poput naših, tek mnogo snažnija, skladnija, i rastom viša. Možda ne bismo odmah uočili onu kakvoću, koja ta tijela čini različnima od naših. A ta kakvoća, to je izvjesno brzometno, svjetlucavo titranje, izvjesno hladno usijanje, koje izbija kroz njihovu kožu. Otprilike onakvo, kakvo isijava opna rose na suncu, kad zatitra i zbuni se granica između vode i svjetlosti. Takva su bila njihova tijela: zadahnuta sjajnom nejasnoćom, spokojnom, koliko i uzbudljivom.

        Toliko o tijelu.

        Što se tiče misli i osjećaja, oni su u ta davna vremena vladali obličjem stvari na prirodan, nehotičan način. Neki bi se oblici rastočili, neki preobličili, neki pak utočili u druge oblike. Uzmimo, sjedi tako čovjek na travi i gleda neodređeno u nebesa. Onda mu za oko zapne izvjestan oblik jednoga oblaka. On se zagleda u taj oblik, i učini mu se da je to oblik čamca. Onda on više ne vidi oblak, već čamac. Onda oblak do kraja poprima oblik čamca, zajedno s veslima, jedrom, i kormilom, tako vjerno i nesumnjivo, da ga i svi drugi vide u istu, čamčanomu obliku.

        Ili, čovjek se zagleda u pupoljak cvijeta. Od toga pogleda pupoljak zatreperi. Pogled mu se divi, miluje ga, kruži oko njega. Onda pupoljak ne izdrži, već se naglo rascvjeta - kao da je prasnuo. Latice mu se rasklope i otkriju čašku, najave miris.

        Umjeli su pogledom skidati voće s grana - a činili su to onda, kad je grani bilo najlakše rastati se od ploda. Umjeli su riječju otpečatiti izvor. Takve su bile njihove misli i osjećaji - nehotične po moći, prirodno moćne.

        Što se tiče znanja o stvarima i pojavama, i ono se prirodno u njima nalazilo; posezali su za njim, kad im je ustrebalo. Mogli su, na primjer, saznati točan čas kad će pasti kiša, kad će naići povodanj, kad će umrijeti tijelo. To su bila obična, svakodnevna znanja. No kad bi se skupili poizbor znalci, odlučivši sagraditi kuću, ili hram, ili most, složno bi uprli pogled u pogodne kamene gromade, uprli zborno, usredotočeno; gromade bi se najprije počele meškoljiti, a potom bi uzlijetale i spuštale se na određeno mjesto. Na taj su način gradili svoja naselja, ponekad visoke tornjeve i piramide.

        Njihovi noćni izleti bili su svjesni. Ostavljali su tijela na ležajima, i u drugim, noćnim tijelima od mjesečinskoga tkanja, odlazili su na pjevanje i ples, i na razgovor o onomu, o čemu nisu stigli razgovarati danju. Danja tijela za to su se vrijeme odmarala.

 

        Zašto danas nema više takvih, makar u zakržljalu stanju?

        Stoji šapat da ih ima, ali da su neuočljivi, jer su uzeli naša patuljasta obličja, pa ih zbog toga ne možemo razlikovati od sebe. Stoji, nadalje, šapat da prolaze niz nas, uz nas, i kroz nas, da se miješaju s nama, a da mi ne umijemo to zapaziti. Gdjekada osjetimo nešto poput bestjelesnoga milovanja, kao da je pelud poprašio kožu; kad to osjetimo, neki se od nas počinju smiješiti, i odvezivati svoje davno, davno, davno svezane latice.

        Jedini dokaz da se susret dogodio, jest miris, naš vlastiti.

 

 

        Stvarnost je jedina prava fantazija o njoj samoj.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.