15. KAKAV BRAK!

 

Jedan zaljubljeni čovjek, dugo je i neumorno snubio djevojku svojih sanjarija – jedinu u koju se ikada zaljubio. Godinama joj je slao kite ruža. Svirao podoknice. Petrarkine sonete dao je izvesti na kineskoj svili. Poslao joj je papagaja od dragulja, koji je ponavljao samo dvije riječi: ”Volim te”!

Djevojka mu se podsmjehivala. Njoj su se sviđali drugi, otresiti i jatorni momci. Prolazeći s njima pod ruku, prezrivo je mjerila bespomoćnoga zaljubljenika. Ali kad su na kraju ti drugi jedan po jedan otpali, pomislila je:

“Gle, onaj me čovjek još uvijek voli. Nije li takva ljubav nešto što je svakoj ženi potrebno”? I dopusti mu da ju posjeti.

Čovjek joj već s praga uputi ženidbenu ponudu. Poslije prve šalice čaja djevojka rekne “da”.

Prve ljubavne noći, ona zaboravi sav stid i oprez, i prepusti se njegovim i svojim željama bez uzde i granice. Vodeći ljubav sa svojom dragom jednako nesputano, zaljubljenik ju zamoli užarenim šaptom:

“Okreni mi leđa, ljepotice”.

Ona tako i učini, iako bi radije bila gledala u lice svojega muža za vrijeme njihova ljubavnog čina. Poslije nekoga vremena htjede se okrenuti, ali joj on ne dade. Ona mu se pokori, iako je i dalje nastojala naći se s njim licem u lice. On joj i dalje ne dade. Onako okrenutoj, stade joj govoriti:

        “Znaš li zašto ti ne želim vidjeti lice? Zašto ti volim leđa? Zato jer zamišljam da si netko drugi, netko koga sam volio i volim”.

        Ljepotica, preneražena i užasnuta, htjede mu se oteti iz zagrljaja, ali ju je njezin čudni ljubavnik držao željeznim stiskom. Šaputao je strastveno, neumoljivo:

        “Zato te toliko volim – jer s tobom mogu maštati o njoj. Oh, i više: pomoću tebe mogu voditi ljubav s njom”.

        Odustajući od uzaludnih nastojanja da se otme, ljubavnica je jecajući pitala:

        “Tko je ona, i zašto nije s tobom – zašto sam ja s tobom”?

        “Ona nije sa mnom zato jer joj ne mogu oprostiti nevjeru”, hripao je ljubavnik. “Povrijedila me više nego što mogu podnijeti. Gordo me izbjegavala. Rugala mi se. Meni naoči ljubakala je s drugima. Ali ja ju ne mogu zaboraviti. Ne mogu ju prestati željeti. Zato volim tvoja leđa – iza njih nisi ti, nego ona”. 

        Mlada se žena onesvijestila. Jedino je tako mogla preživjeti ovu bračnu noć. Onda ju ljubavnik nježno okrenu licem prema sebi i stade joj šaputati na uho:

        “Zar si mi povjerovala? Zar ne znaš o komu je riječ? O tebi – ta o komu drugomu? Koga sam ikada volio? Tko me ikada mogao tako smrtno povrijediti”?

        Možda je ljepotica skrenula umom. A možda se osvijestila i zaboravila. Možda je otada svake noći iznova umirala, i svakoga jutra uskršnjavala. No svi su rekli da nadaleko nema boljega braka od njihova.

        Kad te raspolove, izaberi polovicu koja manje boli.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)