25. TKO ĆE IGRATI ZLOTVORA

Divni je spremao predstavu s likovima Zlih, Dobrih, i Neodlučnih. Najvi{e se glumaca i statista javljalo za ove zadnje uloge, “ni-tamo-ni-amo”, kako su ih nazvali. Malo je teže išlo s Dobrima. Nije ih dostajalo za valjan izbor. Divni je kandidate preslušavao, uvježbavao, primjerom podučavao, ponovno iskušavao. Napokon je, poslije gotovo-uzaludnoga-truda, uzdahnuo:

“Što se može, uzet ću što se nudi, a ne što se traži...”

S ulogama rogatih i štipavih išlo je bez zastoja: svi su se pripravnici pokazali dostojnima svojih sklonosti.

Ostala je još jedna važna, neizbježiva uloga: uloga Glavnoga Zlotvora.

Divni zaokruži pogledom po skupu, upitno. Nitko se ne javi za dotičnu ulogu. Zlotvor je u drami trebao zaigrati vrhovnoga neprijatelja samoga Redatelja. Nitko to nije htio, nitko sebe nije u toj ulozi mogao zamisliti.

Divni je dobro znao razloge njihova skanjivanja. Pogleda  ih molbeno.

“Shvatite, to je samo uloga. Bez Zlotvora nema nam drame”.

Opet se nitko ne javi.

Divni pogleda još molbenije.

“Pa zar nema nikoga da Mi to učini? Da zaigra ulogu, bez koje drama nije drama? Ulogu Mojega neprijatelja? Umjet ću cijeniti tu žrtvu”.

Opet nitko.

Zavlada tišina. Pripravnici su sjedili oborenih očiju. Onda jedan iz posljednjega reda ustane, i reče drhtavim glasom:

“Pa dobro, Gospodine, ja ću... I zbog Tebe ću se truditi da tu ulogu što bolje odigram. Bit ću Zlotvor kakav ti treba”.

Čuvši to, ustane još jedan kandidat.

“I ja bih, Gospode, htio Tebi za ljubav zaigrati ovu ulogu”.

Redatelj odahnu. Pozove ih na pozornicu.

“Najprije vas moram iskušati, da bih izabrao boljega. Evo, dajem vam u ruke mačeve. Hajde, sada, napadnite Me! Proburazite Me”!

Obojica su stajala skamenjeni, gledajući Ga.

“Ti to ozbiljno”? stade ih šapat. “Ovo nije igra”?

“Hajde, predstava je otpočela, gledaju vas i zvijezde! Zamrzite Me! Nasrnite na Mene, budite neprijatelji dostojni Mene”!

Onda jedan od njih podiže mač, raširi tajna krila, a lice mu se izobliči od gnjeva. Zaleti se put Divnoga s gromornim urlikom, od kojega su u smrtnomu strahu popadali Dobri i Neodlučni. Pozornica se zatrese, svjetiljke jarko planuše pa se utrnuše, kulise se razletješe niz olujni vjetar. Prije nego što se mogla obrušiti na Divnoga, leteći se bjesomor raspline u zraku s cvilom i piskom, poput neuspjela vatrometa. Drugi kandidat također podiže mač, stajaše tako s njim trenutak, dva, a onda ga zarinu sebi u grudi. Sruši se u lokvu vlastite krvi.

Stranac se okrenu užasnutim glumcima.

“Što mislite, koji je od njih bolji”?

Hajde, sad, zvijezde nas gledaju!

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (neobjavljeno)