26. ČIJI TO BIJAŠE IZBOR?

 

        Jedan je čovjek išao stopama Divnoga Stranca, zaboden očima u Njegova leđa, i pritom plačljivo ponavljao:

        “Daj mi da Te vidim onakvoga kakav jesi... Ne treba mi lik, kojim se promećeš po selu”.

        Stranac mu je tu i tamo odgovarao:

        “Ti taj vidik ne bi podnio”.

        “Neka ne bih”, pištio je čovjek. “Neka se odmah utrnem. Samo da Te vidim...”

        Prolazili su dani, mjeseci, godine, stoljeća. Čovjek nije odustajao.

        “Kako nagraditi takvu upornost i pritom ne nauditi”? mrmljao je Stranac sebi u njedra. A čovjek je i dalje išao za njim kao sjenka, koja ne odustaje od onoga tko ju baca.

        Onda se Stranac dosjeti, zastane, i predloži čovjeku, okrećući mu Svoje svakidašnje lice:

        “Nudim ti izbor, jer se, očito, tebe neću riješiti dok je svijeta i vijeka. Evo, pokazat ću ti dio Svojega pravog lika. Ali znaj da će ti taj prizor spaliti oba oka. Ipak, u oku svojega duha sačuvat ćeš uspomenu na viđeno. Pa ćeš drugima nešto o Meni nesagledivomu kazivati, ako budeš htio”.

        “I što ćeš mi još pokazati ”? odapne čovjek.

        “Cijeloga Sebe. Ali onda će od tebe ostati manje od ničega. Izaberi”, hladno će Stranac.

        Očito je znao što se čovjek sprema izabrati.  I možda ga je, zbog nekih tajnih razloga, u posljednjemu času onemogućio u izboru Cijeloga lika. Gurnuo je u čovjeku izbor prema Dijelu. I tako je umjesto onoga “želim vidjeti Cijeloga Tebe”, čovjek lanuo “daj mi da vidim dio Tebe”.

        “Činim to zbog onih, kojima ću poslije pričati što sam vidio”, rekao je razočarano, gotovo se ispričavajući.

       

Bez takvoga izbora ne bismo imali slijepe vidovnjake, ne bismo slušali njihov zanos, i sami se tu i tamo njim zarazili.

One, koji su izabrali Cijeloga Njega, nismo ni mogli sresti.

 

U temelje svakoga otkrića ugrađeno je nečije odricanje.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)