Prije otprilike 25 godina, imao sam običaj svake večeri gledati u nebo, što u Splitu, sa svojom blagom klimom, nije neki problem. Ne sjećam se koliko dugo je trajalo ni koji je dio godine bio u pitanju, no jasno se sjećam - crvenih svjetala koje sam viđao skoro svaku večer. Ponekad bi bilo samo jedno, ponekad dva ili tri, a ponekad i više. Kretali bi se pravocrtno, pa bi stala, pa bi išla u suprotnom smjeru... Kretanje, barem vizualno, nije imalo neki smisao. Uz to, ako ih je bilo više, nisu se kretala sinhronizirano, nego neovisno jedno o drugome. Obično bi ih vidio na zapadu, no vidio bi ih povremeno i na jugu. Tako se sjećam jedne večeri kada je nebo bilo prepuno ovih svjetala. Prizor je bio, koliko zanimljiv, toliko u određenom smislu i zastrašujući. Ono što me je još više iznenadilo je činjenica da ih, barem mi se tako činilo, nitko ne primjećuje. Ubrzo nakon toga je izbio rat, i tada, kao i nakon ratnih zbivanja, ova svjetla više nisam vidio.