Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, jedne noći smo, oko 2.30 ujutro, primili telefonski poziv. Sa druge strane se nitko nije javio, iako je veza bila uspostavljena. Sklopili smo slušalicu, te nastavili spavati.

Sljedeće noći, u isti sat i minutu kao i noć prije, opet telefonski poziv, i opet se nitko nije javio. Treću noć isto. Četvrtu isto. I tako u nedogled. Ponekad bi se sa druge strane čula neka glazba, ponekad neko šuštanje, bilo je tu svakakvih zvukova, osim onog najbitnijeg -  da se netko javi riječima.

Kako je to bilo doba kada telefoni nisu imali opciju za ispis dolaznih poziva, jedina opcija je bila angažiranje "lovca", uređaja kojeg bi u telekomunikacijskom centru aktivirali na zahtjev korisnika, s time da je veza trebala trajati neko duže vrijeme, inače ne bi uhvatio dolazni broj. Jedan naš obiteljski prijatelj je radio tamo, tako da smo ga zamolili da pogleda o kojem se broju radi, jer smo pretpostavljali da će opet nazvati, kao i svih noći prije, u potpuno isto vrijeme.

I zaista, nazvao je opet, u isto vrijeme. Vezu smo pokušali držati što smo duže mogli, no "lovac" ipak nije uspio uloviti broj!

Kad smo vidjeli da će se ta situacija nastaviti, po noći smo telefon isključivali iz utičnice. Iako nismo doznali tko je tajanstveni pozivatelj, barem smo imali miran san.

Nakon nekog vremena smo telefon opet ostavljali uključenog po noći, no ovakvi pozivi se više nisu ponovili.