U vrijeme mladosti moga djeda, koji je odrastao na selu, bio je običaj da se mladi okupljaju na sijelu, koje je predstavljalo svima poznato mjesto u selu, gdje su se mladi momci i cure međusobno zbližavali.

Jedne ljetne noći su on i momci iz njegova sela otišli na sijelo, namjeravajući se družiti sa curama iz susjednog zaselka. Bila je mrkla noć bez mjesečine, a tada struje ni gradske rasvjete nije bilo, pa je mrak bio još veći. Okupilo se društvo, muško i žensko, a među njima su bile i dvije sestre, koje su živjele sa bakom. Kako su se okupili u blizini njene kuće, odlučili su biti tihi, jer su znali da je njihova baka autoritativnija, i nisu željeli sa njom imati posla.

Kasno uvečer, baka je pozvala svoje dvije unuke da uđu u kuću, jer je kasno. Oni su svi šutjeli, u namjeri da baka pomisli kako nisu tu. No, prevarili su se, baka im je opet doviknula da uđu u kuću jer znaju da su tu. Također je i ostalima poručila da odu svojim kućama.

Napokon su je poslušali, osim jednog momka, koji je odlučio testirati baku. Naime, momak se nečujno sakrio iza jednog ogromnog kamena, pritom namjeravajući doznati da li će ga baka skužiti.

Kad su svi otišli, a on ostao sam, baka je izašla iz kuće u mrklu noć, te došavši do mjesta gdje se ovaj skrivao, mu je rekla: "Jesam li ti rekla da odeš kući? Ja po noći vidim kao i po danu!"