Premoren godinama, često je stajao naslonjen na ogradi

i bio sretan kada je mogao s nekim izmijeniti »dobar dan«.

Trunčica razgovora u prolazu, pokoja riječ i osmjeh

uz malo i obično pitanje »Susjed, kako ste danas?«

Toga dana, bilo je nedavno i sjećam se kao da je bilo juče,

stajao je na istom mjestu i s istim pogledom u očima,

ali nešto nije bilo kao i obično, nešto je bilo drugačije…

Mahnuo mi je svojom pjegavom rukom neka priđem bliže,

dok je na ispruženom dlanu druge ruke kao dragocjenost

držao dvije velike jagode, onakve kakve pamtim iz djetinjstva.

»Uzmi« - rekao je, »sam sam ih uzgojio u svom vrtu,

domaće su, baš onako prave, ne kao one umjetne iz dućana«.

Uzela sam jagode iz njegovog dlana i dugo sam ih gledala,

pitajući se zašto sam baš toga dana dobila taj mirisni dar

i zašto sam pritom bila tako strahovito sjetna i tužna…

Jučer je otišao negdje spram vrtova svoga djetinjstva,

tamo gdje su i jagode posve drugačije boje i onako, baš prave,

tamo gdje se dodiruju nebesko plavetnilo i pastelna duga,

a ja ga još uvijek vidim nasmijanog i  ispruženog dlana

na kojem počivaju dvije velike, mirisne jagode, onako, baš prave…