Član Jelena

Upisao:

Jelena

OBJAVLJENO:

Da oprostim

Mračna strana prošlosti

 

Sve što se događa nekom drugom, patnje, nepravde, nesreće....lako je sagledati situaciju i osjetiti što je ispravno i kako postupiti. Kad se nađeš osobno u vrtlogu divlje igre života, ne stigneš postavljati pitanje – Zašto ja?, i neznaš kud bi sa sobom. Izgubljeno. Tako sam se osjećala tada, tako se osjećam i danas. Osramoćeno i poniženo. Izdano. Da nastavim? Nema smisla nabrajati i uzalud trošiti dobre riječi na pokušaj izbjegavanja direktnog objašnjenja današnjih emocija uzrokovanih prošlošću. Tada, ........ tada sam samo osjećala užasan strah. Krivnju.

Nije ni važno koliko sam imala godina, važno je samo da sam bila oskrvnuta. Nisam bila zaštićena. napuštenost i usamljenost su izjedale moj premalen i nevin um. I valjda sam tada počela brisati vlastitu prošlost. To je bio moj obrambeni sustav. Sustav za preživljavanje. Hvala Bogu, bio je funkcionalan, jer ipak sam danas normalna, zdrava osoba koja je nastavila postojati, ali................ali ne i živjeti.

Ne mogu reći da znam u kom trenutku sam izgubila pojam o granicama između stvarnosti i mašte, znam samo da je ta granica jednom nestala i nije se više vratila. Čak ni danas neznam.

Ne znam tko sam uistinu ja.

Blokada.

Sad nikakve riječi ne pronalazim da opišem agoniju duše i tijela.

Misli šute.

Možda je i bolje tako. Buljim u televizor, ton je isključen. Zujanje. Koncert nekog regge benda, u žarkim bojama i, pretpostavljam, veselom ritmu. Svi imaju osmjeh na licu. Zavidim im. Zašto je meni osmijeh izbrisan sa lica. Gdje je nestao moj osmjeh? Jednom mi je netko rekao da imam čaroban osmijeh, osmijeh koji razoružava....

 Ali to je opet jedna druga priča...........

Valjda je ovo bio pokušaj izbjegavanja. Duša mi ne dozvoljava da otvorim ranu koju je godinama lječila. I nije ju zalječila. Možda doista moram ponovo pustiti krv, da iscuri gnjoj koji se nakupio u rani....da je pročistim.

Pije mi se piva.

 

Kako prija njen opor, hladan okus na uzavrelim usnama. I sad sjedim tu, buljim u ovaj moj ljubljeni ekran, pijuckam pivu i skupljam hrabrosti.

Hrabrost da se suočim sa mračnom stranom prošlosti.

Kaledioskop.

Tako mogu opisati slike koje me progone. Uvjerena sam, mada ne i potpuno sigurna, da imam osam godina. Sjedim u fotelji i gledam tv. Bili su Snorkijevci. Oni maleni plavi, slični štrumpfovima, samo su oni živjeli pod morem. U krilu sam, osjećam strah. Ljetno je vrijeme, i imam samo kupaće gaćice. Ruka zavućena u moje gaćice.

U mojoj glavi vrisak, na mom licu suze.......ali tog dana.....tog dana dijete od osam godina skamenilo se i nije znalo što da uradi. Nije znalo što se događa. Možda je to normalno.

Duboko negdje u svom malom srcu osjećalo je nešto zlo, iako nije bilo svjesno. Tu malu, nerazvijenu i nevinu dušu, prvi put je ugrizao osjećaj krivnje.

 

Bijes u meni tutnji. Ne mogu pisati. Potežem dim za dimom dok ne osjetim kako mi reže grlo i probada pluća. Bijes u meni divlja. Čak ni suza više nemam da isplačem svu bol koja se nakupljala u meni godinama. Kad se samo sjetim koliko dugo sam samu sebe mrzila zbog toga. Koliko sam se osjećala krivom i prljavom zbog toga. Kako sam uništavala svoje tijelo fizički zbog toga. Kako sam osjećala odbojnost prema svakom dodiru drugog ljudskog bića. Prijezir koji je poništio sve druge osjećaje. Suha i gola mržnja uperena u ta sjećanja. Uništiti bilo što, samo da uništim, razbijem, zdrobim, zgnječim........onako kako sam bila uništena ja.

 

Nebrojeno puta sam pročitala u novinama, kinjigama pa čak i filmovima da moram naučiti oprostiti. Ako ne oprostim neću moći živjeti svoj život dalje. Svu pozitivnu energiju trošiti ću na pokapanje mrskih sjećanja, i ponestat će mi energije za sadašnjost. Nisam to uzimala za ozbiljno. Sve do ovih posljednjih par godina. Platila sam danak svoje ljutnje i bijesa. Ipak, još ne mogu da oprostim. Sve bi dala da mogu da zaboravim. Neka mi oproste svi i Bog dragi, ali koliko sam samo puta poželjela biti dijete jednog roditelja, napušteno dijete, pa čak i silovana od neznanca..........jer sam se nadala da tada ne bi imala ovaj osjećaj krivnje. Sve to, samo ne zlostavljanje od strane osobe unutar moje obitelji. Od strane osobe koja me trebala štiti od takvih stvari. U tim trenutcima sam izgubila vjeru u obitelj.

 

Sjećam se jedne noći.

Jednog izleta.

Broda.

Ruke na mom tijelu.

Vrisku dijeteta.

Plač.

Rivu prepunu uzbunjenih ljudi.

Strah.

- Samo je ružno sanjala

netko je govorio u noć...............

 

 

Zašto sam šutila? To je pitanje koje si postavljam svaki dan. Svaki prokleti dan kad se probudim. Zašto sam šutila? Zašto nikom nisam ništa rekla? JER SAM SE OSJEĆALA PROKLETO KRIVOM!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

 

Prokleto krivom. Kako sam mogla znati? Jesam li trebala znati? Zašto nisam znala?

Tako jako sam željela nekog okrivit za sve to. Taj neko je bila moja majka. Usmjerila sam ljutnju na nju jer me nije zaštitila.

Morala je znati.

Bez da joj kažem. Pravilo prirode je nalagalo da ona zna.

Ona nije znala. Ona me nije zaštitila. Ona mi nije pomogla. O ženskim i sličnim stvarima odlučila je razgovarati samnom kad sam dobila prvu mjesečnicu. Kad sam imala trinaest godina.

Punih pet godina bila sam sama. Punih pet godina živjela sam sa krivnjom i mržnjom u sebi. Stvarala sam si neki moj svijet u kojem  je sve pet. Gutala sam knjige ko blesava. Obožavala sam sve te predivne tuđe živote. Radosti i patnje. Živjela sam njihove živote. Postojala sam, ali ne i živjela.

Kuda su nestala moja sjećanja?

Sjećam se kad sam se vrtila na ogradi i pala i razbila ruku. Sjećam se kad sam u klompama se vrtila na cesti prekrivenom škaljom i licem poljubila pod tako snažno da mi se kamenčić zabio u lice na milimetar od oka. I danas imam taj ožiljak. Sjećam se da sam nosila bocu mineralne i zapela o crijevo za vodu, pala na razbiveno staklo i rasjekla podlakticu. Sjećam se da sam vozila biciklu i susjed mi je gurnuo štap u prednje kolo da sam preletjela biciklu i naglavačke se strovalila na cestu. Ubila sam boga u njemu poslije. Sijećam se da smo se igrali skrivača i da sam trčala preko nedovršenog krova, pala koljenom na brukvu i razdreala se do kosti. Sjećam se kad sam prvi put s tatom sjela na motor i opekla ljevu nogu na vrući auspuh. Sijećam se da smo se igrali partizana i njemaca i kako sam dobila kamenom u potiljak. Sjećam se kako me golemi val odgurao preko rive među brodove i zaglavio naglavačke između broda i zaštitne bove. Sjećam se kako smo susjedu izgazili vrtal jer nam je probio novu kožnu loptu, jedinu takvu u susjedstvu. Sjećam se svoje prve spoznaje smrti. Sjećam se kako sam pala sa trešnje visoke bar tri metra kad nas je drugi susjed ulovio u tarašu. Sjećam se kako sam preskoćila ogradu od dva metra u jednom hipu kad nas je treći ludi susjed naganjao s puškom jer smo mu krali šipke. Sjećam se da sam se jednu noć probudila baš u vrijeme granatiranja, i nisam mogla ustati. Noge uopće od straha nisam osjećala, bila sam paralizirana još sat vremena i u ledenoj groznici. Sjećam se da nam je nepoznati čovjek plačao rundu za rudnom pića koliko smo pivali kada su naši oslobodili Knin. Sjećam se onog kišnog dana kada sam prvi put dopustila poljubac.

 

Sjećam se onog dana kada sam roditeljima rekla da odlazim. Kada sam spakirala kofere i kupila kartu u jednom pravcu za Zagreb.

Sjećam se da sam tada prvi puta vidjela oca da plače.

Ali prošlost je bila jača od mene i dopustila sam da me otjera iz doma.

 

Sjećam se kako me neka nevidljiva sila u svemu tome vjerno čuvala.

 

Postoji još jedna slika.

Ratno vrijeme. Svi smo kod bake, jer je tamo najsigurnije. Otvaraju se vrata. Navlačim debeli poplun sve do nosa. Čvrsto stišćem oči. Osjećam kako se tamna sjena nadvija nad mene. Pravim se da spavam. Ruke se pokušavaju  zavuči ispod popluna. Mahnito čvrsto stežem taj jedini sigurnosni pojas oko sebe. Ruke odustaju.

- Laku noć

Hladne ruke odlaze.

 

Koliko toga je izbrisano iz mog sijećanja nikada neću saznati. Voljela bih samo da mi memorijska kartica u mom smantanom mozgu proradi, jer danas imam Božanskih razloga da pamtim. Da pamtim i da nikada ne zaboravim.

Ipak, još uvijek brišem sijećanja.

 

Iako sam sada sve ovo napisala, ne osjećam se nimalo bolje. Još uvijek nisam oprostila.

Ponekad mi dođe da odem kući, da ga pogledam u oči i da mu kažem:

- Znam što si radio. Znam da ja nisam kriva. Znam da si ti bolesni gad kojeg će dostići zaslužena kazna. Znam, ali ti opraštam.

 

Voljela bih kad bi imala snage za to. Hrabrosti za to.

Da oprostim

SADRŽAJ UPISAO

Član JelenaMerlin1 Dodaj ili oduzmi Merlina

Smatrate člana jelena dobrim članom portala? Nagradite ga Merlinom.

🔝

KOMENTARI

  • 23.09.2008. 12:14h

    Član dinajaMerlin2 ah draga meni nepoznata Jelena......... zaledila si mi dah stisla danas već stisnuto srce.........moji problemi su drugačiji, ne traže oprost, moji problemi traže spas od zvijeri koja jede dušu i uništava budućnost....tvoja priča je tužna, užasno tužna......priča o ljudima i zvjerima koje žive među nama.......teško je, užasno je teško opisati ovo što si ti sročila u dirljivo štivo, štivo koje ulazi pod kožu, uvlači se u sve pore, tutnji umom i osjećajima, steže srce, guši i izaziva bjes.......vulkan bijesa...lava se kotrlja i ja znam da ću se još jednom, pa još jednom vratiti tvojoj priči........tužna je ovo priča o ljudima i zvjerima koje susrećemo na cesti i ne znamo da su zvjeri, zvjerima koje se smiješe i pozdravljaju, a mi neznamo da nose grijeh, veliki grijeh, ogroman grijeh u sebi..........što u svemu tome znači oprostiti..oprostiti onima koji ne znaju što čine......oprostiti se može, ali zaboraviti???????? Da junakinja tvoje priče može uroniti u Leto, rijeku zaborava to bi bilo riješenje, ali na žalost mitovi više ne žive........mi nez namo gdje se uistinu nalazi Leto ta čudesna rijeka koja je jednostavno gutala sjećanja....... Još jedno naglašavam, PREDIVNA PRIČA, priča koja se ne zaboravlja...........
  • 23.09.2008. 13:27h

    Član tinaMerlin1 Ti si draga Jelena sveto dijete dragog Boga, savrsena u svemu i voljena, jako jako voljena...
  • 23.09.2008. 13:28h

    Član nlandekaMerlin1 Zaista draga Jelena, upijala sam svaku riječ iz tvoje priče. Zato jer je dirljiva, tužna, istinita, i jer svatko od nas može u dijelu priče naći sebe. Zar je važno, nakon proživljenog bola, nakon tuge koja razara naše srce i dušu, zar je važno na koji način nam je bol nanešena? Boli, boli toliko da bol razara kosti, srce boli tako jako da se ne može disati, pluća bole do te mjere da kisik ne dolazi do srca.. a mi patimo od osjećaja krivnje, dokazivanja... A onda prođu godine, mi shvatimo da krivnja nije u nama, već da su krivi oni drugi... dok dođemo do tog stava, kosa posijedi, tijelo se od mladog cvijeta pretvori u oronuli cvijet, a tuga i dalje stoluje u našim srcima.Ne prolazi, nikad neće proći, samo će biti lakše sa spoznajem da krivnja nije u nama, nego u njima. No ne treba dati da nam gorčina dalje uništava život. Nova vrata se otvaraju tek kad se stara zatvore, vjeruj mi.... Dugo sam razmišljala na osvetnički način... kako bi bilo da on prođe jednaku bol, uništiti, upropastiti, a čemu.... pa zar mu nije dovoljna kazna to što radi... ne spava mirno vjeruj.... bez obzira što do njegovog mozga ne dolazi svjesnost čina koji je napravio, i što njega ne bol tvoja bol, bole ga druge stvari... Milion puta sam rekla, kakva kazna? Pa zar nije dovoljna kazna to što nije čovjek, to što nema mira kud god da krene, to što ga proganjaju neke druge prljave misli, što ne može pred lice Božje jer je okaljan grijehom. Milion puta sam sa suzama, sa jecajima u grlu molila za njega, da stekne milost Božju i samo bude svjestan čina. Dugotrajna molitva, vjeruj mi, no najprihvatljivija... moli za svoje neprijatelje, za one koji su ti nanijeli bol... za one koji te žele uništiti i uništavaju te... jer time sama stječeš mir. Nije lako, no danas sam jednoj osobi iz svog života, napisala poruku - do kada se vraćati unazad? Dok god se u svom životu vraćaš unazad, ne možeš činiti korake naprijed jer se uvijek spotakneš o nešto iz prošlosti. Ne daj da likuju ti koji su iskoristili tvoju mladost i nevinost, oprosti im ti, a oni nek se sami nose sa posljedicama svojeg čina - a svakom dođu na naplatu njegova djela - samo nekom prije nekom kasnije, vjeruj mi....
  • 23.09.2008. 20:11h

    Član kajaMerlin4 Ljubljena Jeleno ! Plačem, sa Tobom plačem....grlim Te majčinim zaštitničkim zagrljajem ......isplači se Jeleno, još samo jednom ....duboko ...duboko ....neka sa tim jecajima iziđe SVA TUGA, SVA NANESENA BOL ....neka suze koje teku budu Tvoji dijamanti novoga rađanja ..... Dobri Bog daje Ti svoju Milost oslobađanja prošlosti.....neosvrči se više ?..budi nova od ovoga trenutka SADA??Nisi sama sa Tobom smo ?..i volimo Te?.
  • 23.09.2008. 20:49h

    Član jelenaMerlin1 Hvala vam svima, krenula sam u pohod čiščenja od prošlosti, i trebalo je krenuti od nadužeg repa,...... Mnogo puta sam tresnula glavom u zid jer sam gledala nazad a ne naprijed. Onda sam jedne noći, kad su snovi bili jako ružni, zujala internetom i otkrila Vas magicuse i svašta dobrog, lijepog i umirujućeg do zabavljajućeg.. Misli su same krenule i to je sve izašlo... Rana je otvorena... Uz vas....biti će dobro, ima dobrovljnih dvatelja krvi pa ću preživiti :)
  • 24.09.2008. 21:07h

    Član mystikMerlin1 Tuzna, tuzna prica...Mislim da su takvi perverznjaci zasluzili zatvor.Ti ako ikada skupis snage, zanaj da je vazno da se glasno kaze ko je on..Mozda ti nisi jedina u njegovom okruzenju. Ko zna sta je on jos u stanju da ucini!Da li si ikada ikome ispricala svoju tajnu?Donesi odluku i pocni da zivis...donesi odluku da nadjes nacina da budes sretna.Poduzmi sve..I onda moze se desiti LJUBAV.A to je jedino sto nam zaista moze pomoci...Svi smo uz tebe...
  • 24.09.2008. 21:29h

    Član geminiMerlin2 Svaka čast za hrabrost.
  • 24.09.2008. 21:42h

    Član iridaMerlin6 draga Jelena, iako je prebolno, trebala bi kroz neku regresivnu tehniku ponovo proraditi tu pretešku traumu, da bi uopće mogla započeti proces opraštanja. Vjeruj mi, oprost je blagoslov koji je nužan za svaki novi korak...
  • 25.09.2008. 08:04h

    Član jelenaMerlin1 Jesam li kome rekla? Samo najboljoj prijateljici, koja je doista puno pomogla Da li je naudio još kome? Pouzdano znam da Da. Da nešto poduzmem? Slomljeno staklo više se ne da popraviti, možeš se samo još dublje porezati. Nema smisla da izvlačim događaje od prije 20 godina, povrijedim sve do kojih mi je stalo. Iz male sam sredine, i kako to biva ne bi bio prozivan onaj koji je učinio, več bi bili osuđeni oni koji nisu učinili ništa.. Takvu kaznu nije niko zaslužio. Moram samo nači ventil da to ispušem vani, jer moj ormar s kosturima je postao prepun. Više nemam di uguravati nove :) A tu kod vas, mirno mogu sve izbaciti vani i Hvala Vam, hvala na tome
  • 25.09.2008. 10:33h

    Član tinaMerlin1 draga Jelena, ako zelite, preporucam Vam knjigu Toxic parents od dr.Susan Forward, imam elektronsku verziju pa ako zelite, kontaktirajte me pa cu Vam je poslati mailom, pozdravi

IZDVOJENO

Terapije

🔝

IZDVOJENO

Najnoviji članci

🔝