Kalendar događanja

Član misko

Upisao:

misko

OBJAVLJENO:

PROČITANO

199

PUTA

OD 14.01.2018.

Bolji život

Bolji život

 

 

Tama. Neprozirna tama, koju bi tu i tamo, u dugim vremenskim intervalima poništavala na kratki trenutak svjetlost, udaljena i slabašna. Vjerojatno snop svjetlosti  od fara jurećeg automobila, mislila je Almira, dok je u zgrčenom položaju fetusa ležala i u svom naručju zaštitnički stiskala Vitomiru, svoju najbolju i jedinu prijateljicu. Tresla se zbog hladnoće koja je prodirala do kostiju, a osjećala je da i ostale djevojke, bilo ih je još šest, drhte u tami, što od straha, što zbog hladnoće. Jedino je Vitomira spavala, bar na trenutak pošteđena stvarnosti, mirna i opuštena. Buđenje će joj donijeti strah, napetost i Almira se molila bogu da joj prijateljica što duže spava.

   Već su osam dana zatvorene u ovoj prostoriji, ustajalog zraka, bez namještaja: samo su madraci pobacani po podu i na njima leže i iščekuju...što? Ništa dobrog, Almira je sve sigurnija u to. Može ih snaći samo još veća nevolja. A zašto? Zbog čega? Samo zato što je željela nešto više od života! Bolji život sa malo više sreće, zadovoljstva...puko joj preživljavanje postalo nepodnošljivo i odlučila je bilo što učiniti, ne bi li prekinula začarani krug ništavila, praznine, u koji je tonuo njen život.

   Vitomira u njenom naručju zadrhti, tiho zaječi i promeškolji se. Almira shvati da joj prijateljica sanja. I ona, Almira, imala je snove, velike i silno željene...

 

  Pet joj godina bilo, kad ju je otac uzeo u naručje, umotanu u grubu deku i pojurio sa njom u noć, vičući na majku da ostavi nepotrebne stvari, da spašava glavu. Susjedno je selo bilo u plamenu, odsjaj se vatreni dizao prema ljetnom nebu, osvjetljavao im put prema šumi, prema spasu od ludila koje sve uokolo zahvatilo. Ludilo rata. Iskežena zvijer.

   - Brže, brže! - neprestano je ponavljao otac, a njegov je zadihani vreli dah mirisao na strah: Almira je to u njegovom naručju osjećala i to ju je najviše uplašilo: zar se njen veliki i jaki tata nečeg boji? - Idemo, idemo, još malo i bit ćemo na sigurnom! Za pola su sata i  u našem selu! Brže! Brže!

   Grabio je krupnim koracima noseći Almiru, dok je njezina majka posrtala iza njih, a brat joj, nekoliko godina stariji od nje, trčao pored oca, ne želeći zaostati. Pucnjevi su odjekivali u noći, u početku daleki, a zatim sve bliži. A onda je, baš dok su zamicali u šumu, njena majka zajaukala: njen joj jauk sledio žile. Okrenula se u očevom zaštitničkom naručju i vidjela majku kako pada, široka joj se suknja još i više raširila. Ostala je ležati, a otac  je nju, malenu i uplašenu, brzo, ali nježno, spustio na zemlju, vratio se do majke, legao pored nje i zazivao je , ali ona nije progovarala: ništa više nije čula! Njen je brat tada poludio, nikad to neće zaboraviti, ne može zaboraviti, a htjela bi zaboraviti! Njen je braco prkosno, iako je imao samo jedanaest godina, ustao i vrisnuo u noć:

   - Prokleti bili! – Kroz noć je odjeknuo njegov vrišteći krik bola, a zatim je jurnuo niz brdo i uzalud ga otac zazivao, braco je trčao svom snagom, urličući i mlatarajući nejakim rukama, a onda se naglo zaustavio, kao da je udario u nevidljivi zid, poletio nekako čudno unazad i pao, a ona ga više nije mogla vidjeti i znala je, iako je bila sasvim mala petogodišnjakinja, da više nikad neće vidjeti mamu, a ni bracu. Noćni pucnjevi u ljetnoj noći ostaviše je samu sa ocem. Oduzeli joj bezbrižnost. Zauvijek.

 

   Pobjegli su, uspjeli nekako: mutno se toga sjećala. Umjesto malog sela, gdje su se svi međusobno poznavali, došla je grad gdje nikog nije poznavala. Osjećala se sama: otac ju je ostavio kod svoje sestre, a on se priključio ratnicima, želeći osvetiti sina i ženu i više se nikad nije vratio. Poginuo je u "Oluji" pred sam kraj čitavog ludila. Još malo i vratio bi se njoj. Ostala je sama i nije to mogla podnijeti. Žudjela je za nekim.

   Tetka, očeva sestra, kod koje je ostala i kod koje je živjela, ma koliko se trudila, a trudila se mnogo, nije joj uspjela ispuniti prazninu, koju je Almira osjećala duboko u svojoj duši. Sjeta, a kasnije prkos, pa želja za bijegom, sve su više rasli u njoj. Bijeg iz učmalosti u bolji, zanimljiviji život!

   Osrednje je prolazila kroz školu: nije voljela učenje, disciplinu i bilo joj je teško usmjeriti pažnju duže vremena na neki problem. Tu je upoznala Vitomiru i postale su nerazdružive.

   Vitomira je, za razliku od nje, imala mirno djetinjstvo: doduše, sjećala se i ona uzbuna i noći u podrumu, ali takve su noći bile rijetke, rat ih je milostivo zaobilazio i znala je da se vodi  rat tamo negdje daleko samo zbog neprekidnih priča o njemu i televizije. Bile joj dosadne neprestane priče o ratu, a to se opet dopadalo Almiri: bila je jedina koja nije govorila o ratu. Ostala su djeca neprestano brbljala o četnicima, ustašama, partizanima...Njih su dvije pričale priče jedna drugoj: prave male bajke. Sprijateljile se, u početku bojažljivo, pomalo rezervirano, da bi kasnije to preraslo u strastveno prijateljstvo.

   Zajedno su odlučile postati frizerke, voljele su jedna drugoj petljati po kosi, pa su se i zajedno upisale u školu, sjedile jedna pored druge: Almira je neprestano pričala o svojim snovima, o lijepom i bogatom životu, a Vitomira sa mirnim smiješkom slušala.

   - Zar ti ne želiš nešto više od života? - upitala ju je jednom, a imale su po šesnaest godina, Almira, iznervirana Vitomirinim mirnim smiješkom.

   - Zašto? - upita je mirno Vitomira. - Pa dobro mi je i ovako.

   - Ali moglo bi biti mnogo bolje!

   - Pa...ako bude...

   Almira nije to mogla shvatiti: zar ima ljudi koji su zadovoljni svojim malim životima? Sitnim radostima? Zar ne žele ništa mijenjati u svojim jednoličnim životima?  Zar ne žele stvoriti uvjete za bolji život?  Ne žele se boriti za to? Prezirala je takav stav i nije to krila. Zbog toga je postala nepopularna u društvu. Nije marila: neprestano je sanjala o divnom životu i svoje snove raspredala pred Vitomirom, koja joj se nikad nije usprotivila, koja je strpljivo slušala njene beskonačne planove.

   Završile su školovanje, zaposlile se, jer otac je Vitomire imao poznanstva. Počele su raditi u frizerskom salonu, u početku samo čisteći i uskačući kad je trebala pomoć. Pomoćna snaga. Iskorištavana. Almira je gunđala. Morala je gunđati.

   - Nikada nisi zadovoljna - predbacila joj Vitomira.

   - I ne trebam biti! - obrecnula se Almira. - Samo je stoka zadovoljna: čovjek uvijek teži nečem višem, boljem.

   - Ah, znam to - umorno je odgovorila Vitomira.

   Vodile su slične razgovore bezbroj puta: Almira buntovnica i Vitomira poslušnica.

   Preokret se dogodio kad je Almira upoznala Gorana, visokog, plavokosog muškarca. Zaljubila se u njega i sve je drugo prestalo za nju postojati. Govorila je samo o svom Goranu.

   - Ali, on je mnogo stariji od tebe - rekla joj jednom, dok su se sa posla vraćale kući Vitomira. - Koliko ima godina?

   - Trideset! - ponosno je odgovorila Almira: izabrao ju je muškarac, a ne dječak.

   - Trideset! - zapanjila se Vitomira. - Previše je stariji od tebe: punih dvanaest godina!

   - On je muškarac, nije klinjo - rekla je Almira.

   Vitomira ušuti, misleći na tog muškarca, Gorana, koji nije nigdje radio, znala je to, znali su to svi, a opet je vozio dobra kola i džepovi mu uvijek bili puni novaca. Netko se zna snaći u ovoj ludnici, pomislila je na čuvenu i često izgovaranu rečenicu svog oca. Goran je to očito znao.

   Almira je prestala vladati sobom: umjesto nje to je činio Goran. Prepustila mu se sasvim! Bio joj prvi muškarac, pokazao joj kakav život može biti. Velikodušno ju je vodio na provode, časteći je i hvaleći je, a njoj atmosfera restorana  i barova izgledala kao neki posebni, čarobni svijet. Tu nije bilo zanovijetanja mušterija: ovdje su drugi nju slušali. Pa čak i Goran. Ako je samo pogledala nešto, on bi joj to priuštio, kupio bez razmišljanja, uvijek uz riječi:

   - Ništa nije važnije od sreće moje princeze!

   Almira se i osjećala poput princeze! Oduvijek je bila lijepa, ali je sada naprosto procvjetala: put joj postala breskvasto-baršunasta, smeđe joj oči sjale, lice blistalo, hodala uspravno, dugog koraka, zanosno se njišući, kao da samo ona čuje neku neprekidnu glazbu koja odjekuje u njoj. A tako je bilo: život je konačno postao bal, raskošni bal, a ne siva svakidašnjica. Bolji je život nastupio! A biti će još bolji! Bila je sigurna u to!

   Šest mjeseci kasnije nakon njihovog zajedničkog uzleta na krilima zanosa, Goran je počeo kovati planove o odlasku.

   - Imam brata u Njemačkoj. Ima veze, poznanstva. Odmah ćemo dobiti posao. On ima veliki lokal i potrebne su mu radnice. Možeš raditi kod njega! Možeš povesti i svoju sjenku.

   Sjenkom je nazivao Vitomiru: često je zadirkujući zbog njihove nerazdruživosti.

   - Ljudi će pomisliti da ste lezbijke - rekao joj jednom i to ju je naljutilo, pa mu sat vremena govorila o njihovom čvrstom i neraskidivom prijateljstvu.

   - Zbilja može i ona sa nama? - upitala je, ne vjerujući tolikoj sreći.

   I plan se začeo...

 

   ...i sad su ovdje, u podrumu, robinje, jer drugo sigurno ne mogu biti. Leže u mraku sa ovim stranim, nepoznatim djevojkama i očekuju...što?

   Ne može vjerovati da se toliko prevarila u Goranu! Prodao ju je! Odjednom joj ta misao bljesne, a njen je užaren bljesak prouzročio ogromnu bol. Prodao ju je! Poput stoke! I njenu prijateljicu, koja je na njen nagovor upala u ovo ludilo i koja joj ni jednom riječju to ne predbacuje, a to boli, boli, njena je šutnja boli više od ikakvih udaraca. Stid ju duboko prožima: kriva je za tuđu nesreću! Za svoju još nekako…ali ovo što je učinila svojoj najboljoj, svojoj jedinoj prijateljici, koja ju je prihvatila, čiji joj otac naša posao…primio je u obitelj…U mislima je po tko zna koji put proživljavala onaj pakleni trenutak, kad  se vesela vožnja pretvorila u ludilo.

   Goran je, gotovo odmah čim su stigli na Njemačko tlo, zaustavio kola, mirno izašao na mokru cestu, a u kola su ušla dvojica krupnih, u crnu kožu obučena muškarca. Mahnuli su rukom Goranu, on je odmahnuo, auto je pojurio, a Almira je kroz stražnje staklo zapanjeno gledala u Gorana koji je postajao sve manji i manji i kojeg je uskoro sakrio gusti zastor sitne kiše.

   Njen ju je Goran prevario!

   Suze umalo da joj ne poteku, ali ih snagom volje suzdrži. Ne smije izgubiti hrabrost, ne smije izgubiti moć rasuđivanja, ne smije se prepustiti...mora ostati čvrsta, zbog Vitomire, ako ne zbog sebe, zbog svoje najbolje, jedine prijateljice, koju je svojom nepromišljenošću uvukla u ovu jezu. I sjeti se svih onih sati ubjeđivanja, nagovaranja, moljakanja, dok jadna i uvijek popustljiva Vitomira nije popustila i ovog puta i pristala otići u Njemačku, raditi kao konobarica za basnoslovnu plaću, kojom će već za godinu-dvije, moći kupiti svoj vlastiti salon ljepote. I sjeti se zajedničkih maštanja o tome kako će salon izgledati...

 

   Maštanje joj naglo razbije zveket ključeva u bravi: vrata se otvore i dvojica muškaraca u crnim kožnim vindjaknama uđu u podrum. Upalili su svjetlo, čiji se prekidač nalazio u hodniku, izvan dohvata zatočenica. Bili su gospodari svjetla i tame: ovisile su o njihovoj milosti.

   Onaj, nešto viši, stupi naprijed i pokaže na plavokosu visoku ljepojku dugih i ponešto mršavih nogu. Nije se ni pomakla. On se nasmije, u dva duga koraka stvori se pored nje i zgrabi je za dugu i plavu kosu. Krik bola zapara prostorijom, a tijelo se djevojke trza dok ga muškarac nemilosrdno vuče po betonu i smijući se nešto govori svom suradniku.

   Almira ih napeto sluša, jer svaka pojedinost može nešto značiti, pomoći u bijegu. Po govoru zaključuje da imaju posla sa Albancima i kosa joj se, već nekoliko dana neoprana, podiže od straha. Nema tome ni mjesec dana, kako je u salonu, dok nije bilo mušterija, iz dosade čitala članak u "Nacionalu" o trgovanju ženama. Albanska mafija, pisalo je u članku. I nju zahvati još veći strah i stisne svoju prijateljicu još jače uz sebe.

   Nešto kasnije, dok još nisu ni prebrodile strah, ponovo se začuje zveket ključeva: njihovi se tamničari vraćaju! Almira se trese, ali umirujuće šapuće Vitomiri:

   - Naći ću izlaz...kunem se...naći ću...

   Visoki muškarac crne i zalizane kose, otvori vrata i naprosto, poput vreće krumpira, ubaci plavokosu djevojku, koju su uplakanu odvukli prije više od jednog sata. Za oproštaj joj zada udarac nogom u rebra i opsuje nešto, brzo se okrene, zatvori vrata za sobom i zaključa ih. Svjetlo ovog puta nije ugasio.

  Almira odmah ustane, priđe zarđalom umivaoniku, namoči svoju lijepu maramu, koju je nosila oko vrata, Goranov dar iz onih lijepih vremena, ( zar je moguće da su prošla? ) pa sa mokrom maramom priđe jadnoj plavokosoj djevojci: nježno joj obriše lice, uplakano, uplašeno.

   - Moraš nam ispričati što si doživjela - mirno joj reče Almira, milujući je nježno. - Moramo znati što se nalazi oko nas. Nitko nam ne može pomoći: moramo se same snalaziti.

   Šapuće joj dugo, umirujuće. tiho, ali ipak sve ostale jasno čuju i čekaju...Konačno se plavokosa malo pribere, pa jecajući, uz povremene provale plača, ispriča doživljeno, a djevojke, još više uplašene, slušaju priču o silovanju: trojica, odmah jedan iz drugog, koristila su mlado i lijepo tijelo plavuše, za svoje zadovoljstvo i protiv njene volje.

   - Moramo pobjeći! - reče Almira glasno ono o čemu su sve razmišljale.

   - Kako? - kroz jecaj pita plavuša.

   - Moramo pronaći kako - čvrsto odgovara Almira: njen se buntovni duh oporavio i ponovo je borac i još jednom se buni protiv sudbine. Za bolji život.

 

   Nešto kasnije, tek što se jadna ponižena plavokosa djevojka smirila, njeni jecaji prestali odjekivati i dražiti djevojačke i onako suviše nadražene živce, vrata se ponovo naglo otvore, a da ih ništa prethodno nije upozorilo na to. U podrum uđu ona poznata dvojica i onaj viši upre prstom u Vitomiru.

   - Idi! - kratko naredi.

   - Ne! - vikne Almira, ustane i postavi se ispred prijateljice: posljednja obrana. - Idem ja umjesto nje!

   Muškarac se naceri, slegne ramenima i nešto reče svom suradniku, na što se ovaj glasno nasmije.

   Uplašeno, ni ne razumijevajući što se pravo događa, Vitomira gleda kako joj jedina prijateljica izlazi iz podruma i strah je ukoči, paralizira. Shvaća samo ovo: Almira se žrtvuje za nju. I suze joj poteku niz umrljano lice. Do kad će trajati ova strava? Može li ona sve ovo izdržati?

 

   Na kraju, Vitomira nije ostala pošteđena. Čitavu su se noć vrata otvarala i nemilosrdni su muškarci izvodili jednu po jednu djevojku, silovali ih, šamarali, pljuvali po njihovim mladim izubijanim tijelima: kršili im volju, ubijali nagon prema bijegu. Metode im bile djelotvorne: djevojke postale plašljive, još i više nego prije. Jedino Almira osjeća mir: što je muka veća, ona je mirnija. U mislima se vraća na onu daleku noć, kad je u naručju svog oca bježala ispred smrti i sama se sebi zaklinje: preživjeti ću ovo! Preživjeti! Preživjeti!

 

   I kad su zatočenice postale uvjerene, kako će u ovoj rupi ostati do kraja svojih jadnih života, dvadeset i osmog dana tame, njihovi mučitelji upadnu u podrum. Šakama, nogama, dijele udarce na sve strane, prisiljavajući djevojke da se stisnu jedna uz drugu, na okupu, poput ovaca. Vitomira se grčevito drži za Almiru, dok ih konačno, jer sve je bolje nego ovaj prokleti podrum, izvode uz stepenice, kroz dugačak hodnik i konačno na svjetlost dana, nakon , kako se djevojkama čini, cijele vječnosti.

   Izvedene su u park ispred vile u kojoj su bile zatvorene i koju prvi put vide: stigle su u mrkloj i kišovitoj noći i doslovno su ih pobacali u podrum. Radoznalo se ogledavaju, gledaju zoru, kao da je nikad prije nisu doživjele. Nebo je čarobno: ljepota neviđena!

   Ali nema vremena za razgledavanje: grubi povici i poneki bubotak u rebra prisiljavaju ih ući u svjetlo-sivi kombi, čija se vrata bočno otvaraju. Dok nastoji ući posljednja, Almira, posrće, pada i, dok bespomoćno leži na zemlji, panično grabi predmet koji je zapazila kako svjetluca i gura ga pod maju: osjeća hladan dodir na osjetljivoj koži trbuha, osjeća sreću! Prvi je korak učinila.

   Poslušno ulazi u kombi i sjeda na mjesto odmah iza vozača, glumeći da ju je pad povrijedio, grčeći lice od bola. Jedan se mučitelj smješta pored vozača, a dvojica sjednu nasuprot djevojkama, leđima se naslonivši na bočna klizna vrata kombija. Jedina Almira shvaća: sprečavaju mogući bijeg.

 

   Kombi već petnaest minuta juri tihom prometnicom, još je rano i nema mnogo vozila. Almira zna: mora nešto poduzeti! Sad ili nikada. I dok grozničavo razmišlja i gleda u uplašene i uplakane oči Vitomire, začuje u daljini zvuk sirene: policija! Odluči se na akciju i bez razmišljanja vadi onaj predmet koji je pokupila sa zemlje glumeći nespretnost i pad. Izvlači ruku ispod prljave majice, u njoj čvrsto steže zarđalu vilicu, koja je tko zna koliko dana ležala u zemlji. Sakrivena, čekajući… Jedino, spasonosno oružje!

   Almira skuplja snagu i sebi govori: sad ću, sad ću… I odjednom skače na noge, vrišti, vrišti, glasno, vrišti, bijesno, vrišti očajno, baca se prema naprijed i svom snagom zabija vilicu u vrat vozaču! Ona dvojica, koja sjede zajedno sa svojim zatvorenicima, sjede ukočeni: ne vjeruju svojim očima. Vozač vrišti, gubi kontrolu nad upravljačem i vozilo u ludoj cik-cak liniji nekontrolirano juri autostradom, udara u jedan stup, okreće se, udara u drugi, naginje se i prevrće, prevrće...

   Čini se da je sve gotovo: odjednom tišina. Almira otvara oči, ali ne vidi ništa. Čas kasnije shvaća da joj krv lije u oči: briše oči i gleda u strašni prizor. Ranjeni, mrtvi, a Vitomira, njena jedina prijateljica, leži širom otvorenih očiju, a glava, o bože!, glava joj okrenuta naopako! Dvije djevojke ječe, plaču: ostala tijela miruju, ne odaju znake života. Za njih je, kao i za jadnu Vitomiru, svemu došao kraj. Almira puzi preko tijela, nekako otvara vrata, ispuže iz kola smrti, iz kola jauka i bola i krvava, izubijana, jecajući, trči prema cesti, trči prema spasu, jer policijska sirena zavija u zori. Almira se posljednjom snagom, na sve četiri, uspinje uz posljednju strminu: na cesti je, policijska kola se približavaju, vidi svjetla, pa okrene glavu i ugleda prometni znak na kome pročita Berlin - 50 km. Konačno zna gdje se nalazi.

   Policajci je tješe, umataju u toplu deku, smiruju je: shvaća kako joj govore da je sve gotovo i da je sada konačno na sigurnom, ali ona zna da nije gotovo i da nikad neće biti gotovo, da će crna i teška mora trajati čitav život, do posljednjeg će svog daha u duhu vidjeti Vitomiru, svoju prijateljicu, neprirodno okrenute glave, kako ukočeno i bez sjaja u očima gleda u smrt. U koju ju je odvela njena, Almirina želja, za boljim životom.

 

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

KLIKALICE

🔝

KOMENTARI

  • 27.12.2008. 11:58h

    Član gemini1Merlin1 Miško realističan kao i uvijek, štoviše, noir u stilu Chandlera - brutalno i istinito.
  • 27.12.2008. 12:09h

    Član dinajaMerlin2 ovo Chandler nije mogao napisati jer nema Miškovu snagu..Chandler je jefitini pisac kojeg čitaju samo neki.....Miško piše o životu, životu koji je nažalost postao naša stvarnost.......Chandller.........uh kada samo čujem njegovo ime........jeftina literatura za neobrazovane......MIŠKO JE KLASA KOJU TREBA drugim piscima stvaljati kao primjer.........BRAVO MIŠKO.......:-)))
  • 27.12.2008. 12:18h

    Član dinajaMerlin2 jeftinost koja se ponavlja u svim romanima kriminalističkog žanra nikako se ne može i ne smije pripisati MIŠKU........Agata i Chandler su imali detektive koji su riješavali probleme o kojima su pisali.....Miško uključuje čitaoca i njegove priče i to je trend novog vremena......MIŠKO je pisac vremena, čak je često ispred vremena.......da Miško je MAJSTOR KRATKIH PRIČA, MIŠKO je neusporediv.MIŠKO JE MIŠKO......:-))))
  • 27.12.2008. 12:39h

    Član dinajaMerlin2 pametan čovjek uistinu ima puno posla, ineteresa i zanimacija(Uh ružna riječ), pametan čovjek se potrudi spoznati što je pisac želio reči, čita između redova i vrednuje pišćeve misli.pametan čovjek nikada ne uspoređuje pisca s nekim drugim piscem.......pametan čovjek se potrudi shvatiti poruku koju je pisac svojim tekstom poslao u eter.....Miško ti si uistinu trenutačno nanadmšiv...tvoje priče nas pozivaju na razmišljanje i otvaraju nam puteve ka istinskoj spoznaji vremena, te čudesne dimenzije, u kojem živimo........tvoja junakinja je nažalost doista produkt ovog vremena.....i ONA to po tvojim riječima na koncu i spozna........hvala ti Miško, tvoji tekstovi nam svaki puta otvaraju jednu novu dimenziju našeg nesvijesnog postojanja......:-)))
  • 27.12.2008. 12:48h

    Član srcemsrcuMerlin1 BRAVO MIŠKO generacijo. Ti znaš tko sam ja. Ova priča se sjedinjuje s mojim poimanjem ISTINE O ŽIVOTU. Neki misle da su pobijedili umiranje, a onda se iznenada nađu u drugom načinu umiranja. Dragi Miško, može li se pobijediti ruka sudbine? Ti tvojom pričom potvrđuješ da se sudbina ne može pobijediti. Almira će se cijeli svoj život morati boriti protiv SUDBINE, a ona će je cijeli njen život pratiti. ODLIČNAje tvoja PRIČA GENERACIJO.
  • 27.12.2008. 13:10h

    Član devetMerlin5 misko...( 5 )...
  • 27.12.2008. 13:15h

    Član dinajaMerlin2 odlično DEVET.........jedino što je Miško zaslužio je čista PETICA, ovdje kod nas u Švicarskoj bi to bila ČISTA ŠESTICA........ MIŠKO JE NEUSPOREDIVA KLASA........:-)))
  • 27.12.2008. 13:39h

    Član vajranMerlin3 znači ovkao: devet ti daje peticu, dinaja šesticu, ja ti dam devetku i dinaju, pardon, dinajinu šesticu, njegovu devetku i moju desetku.... i to bi bilo.... hm... zbroj je odlično...
  • 27.12.2008. 13:55h

    Član dinajaMerlin2 dragi Miško, ovo je čista matematika. devetko- vajransko dinajina matematika iz koje proizalzi ocjena tvoga teksta.........čudesni svijet vječnog postojanaja u svakodnevici iz koje ti dragi Miško izvlačiš inspiraciju za tvoje priče........dvadesetica.....čudesni broj u kojem se krije kvalteta tvojih priča....u svakodnevnom ocjenjivanju ne postojeći broj, ali čudesni virtualni broj tvog istinskog talenta dragi MIŠKO, MAJSTORE KRATKIH PRIČA.........:-)))
  • 27.12.2008. 13:57h

    Član vajranMerlin3 dinaja, na popravni. zbroj je 25...
  • 27.12.2008. 15:55h

    Član dinajaMerlin2 evo me na popravnom.........zbroj je 25 profesere....:-)))
  • 27.12.2008. 18:26h

    Član miskoMerlin2

    Uh uh uh - iznenađenje

    Ovakvoj se reakciji zbilja nisam nadao. I silno mi je drago što je vaša reakcija upravo takva...hvala vam mnogo, mnogo ... @ gemini1 Čitao sam Chandlera veoma mlad, još gotovo dijete, na brodovima...još nisam bio otkrio \"bolji i jaču\" literaturu... @ dinaja Ah, Dinajo,previše me hvališ, stalno ti govorim...:):):) Hvala, drugo zbilja ne mogu reći: mnogo hvala! @ srcemsrcu Shvatio sam, generecijo i jako me raduje što ti se ova priča dopala...meni spada u posebno drage, a imam ih sad već bliu 400 .... Lijep pozdrav šaljem...:) @ DeVeT Hvala! Hvala! :) @ vajran i ja se zbinjujem sa ovako visokim ocjenama...:):) Hvala lijepo! Sve vas lijepo pozdravljam i zahvaljujem na čitanju!
  • 27.12.2008. 18:48h

    Član dinajaMerlin2 Miško ne smiješ biti tako skroman......iako je skromnost vrlina CAREVA....BRAVO MIŠKO!!!!!

SADRŽAJ UPISAO

Član miskoMerlin2 Dodaj ili oduzmi Merlina

Smatrate člana misko dobrim članom portala? Nagradite ga Merlinom.

IZDVOJENO

Vitamin C

🔝

IZDVOJENO

Najnoviji članci

🔝
Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

STUDENI...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član vanessavanessa

    ♥*:))))))))*

    11.11.2019. 16:31h
  • Član iridairida

    ♥*

    11.11.2019. 15:20h
  • Član vanessavanessa

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥tko naiđe njemu pusa:)))))))))

    09.11.2019. 17:40h
  • Član vanessavanessa

    ♥♥♫♥*♪♫♥♥♪♫

    30.10.2019. 15:31h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    ♫♥♥♪♫

    16.10.2019. 13:42h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    Irido, help! izgubio mi se članak o promociji

    16.10.2019. 11:26h
  • Član mkrmarmkrmar

    Laku noć svima

    03.10.2019. 21:53h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info