41. BIO JEDAN CVIJET S PET LATICA

 

        Bio jedan cvijet s pet latica. Išle su u krug oko sredice i svaka je govorila: “Što bi cvijet bez mene”?

        “Bio bih nedovršen”, reče jednoga dana cvijet. “Ali što bi ti bez cvijeta, latice”?

        “Zbilja, što bih”? zamislila se svaka latica posebno, svaka svojim glasom upitana.

        “Ne bi te bilo, latice”, kazao je cvijet.

        Čuvši to, miris se prene, i brzo izleti iz čaške na sve strane.

“Vidjet ćemo vrijedi li to i za mene”, kliknuo je.

Udahnuše ga nosnice vjetra, leptira, pčela, ljudi. Miris je dovikivao cvijetu:

        “Hej, otkvačio sam se od tebe, a da te nisam time narušio! I sada sam slobodan – postojim i bez tebe, dragi cvijete”!

        “Ti i ne znaš kako se ja opijam tvojom slobodom, izdahu moj”, odgovorio je cvijet. “Ja, koji te jedini mogu stvoriti! Ja, koji te jedini ne mogu udahnuti! Ali kroz tebe mogu dotaknuti čisto uživanje svih bića, koja te udišu”.

 

        Pet je osjetila išlo u krug oko svijesti, i svako je govorilo: “Što bi svijest bez mene”?

        “Bila bih nesmetano ja, bila bih savršena”, odgovorila je svijest. “Ali onda ne bi bilo cvijeta, to jest, svijeta”.

 

 

          ŠTO LI KAŽE SVIJET, TO NE KAŽE SVIJEST...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)