54. ODLASCI LJETA

 

 

        Ljeto je odlazilo, plačući gorko.

        “Ne vjerujem da ću ikada više doći” grcalo je, opraštajući se s pticama, pčelama, cvijećem. “Svi pričaju da se vraćamo, ali ja u to ne vjerujem. Tko jednom ode, ode zauvijek”.    

        I ljeto je zdvajalo, ubrzavajući time svoj odlazak; mežuralo je sjajnu kožu zraka kišom i vjetrom. Sve je postajalo rujno i nujno, sutoni su stizali modriji, sjeta se uvlačila u vrtove i duše.

        Ljeto nije znalo da je pri svakomu svojem odlasku jednako plakalo.

        “Što bi se dogodilo da sazna”? pitao je anđeo anđela.

        “Možda bi se tada smijalo”, odgovorio je anđeo anđelu.

        “A da li bi bilo razlike”? pitale su riječi, davno nekad poispadale iz usta mudrih.

        “Ne bi”, zašumila je tišina između riječi, ispod misli, izvan htijenja, iznad znanja.

 

       

        Može se birati, isto je...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)