36. SEOSKI LUDOV

 

        Jednom se čovjeku u selu sviđalo da se pravi lud. Čuo je da je u dalekoj Mandžuriji svaki treći čovjek lud, a u još daljemu Niponu, svaki drugi. Stoga se on poče praviti lud da bi nadlukavio ne samo druge, nego i sebe; pritom je najviše uživao kad je gubio crtu između igre i zbilje.

Ljudima se sviđalo da imaju luda čovjeka u svojoj sredini, pa su ga njegovali kao neku osobitu  prekomorsku pticu, uzmimo, pauna. A on se ludirao sve dotle dok mu ludost nije postala prirodnom, odnosno, dok mu je obično ponašanje postalo zamorno i nenaravno.

        Jednom je ušao u dućan mješovitom robom. Zagledao se u prodavača i rekao mu vrlo svečano, gotovo uzbuđeno:

        “Slušaj me pozorno. Treba mi ona bijela tekućina, neprozirna, malo masna, srednje gusta, od koje se pravi sir i maslac, i koja je proizvod krave, životinje koja pase zelenu travu...”

        “Znači, treba ti mlijeko...” pokroviteljski se smješkao prodavač, okrećući se put police, na kojoj su stajali odredi bijelih boca.

        Luckasti se proderao:

        “Nemoj misliti da si pametniji, ako si rekao “mlijeko”. Što će meni ta tvoja šuplja riječ? Rekao si samo nju, pa misliš da znaš sve o siru i maslacu i kravi. Da ne govorimo o travi i livadi. Ja, kad nešto hoću, hoću to u cijelosti”!

        Prodavač je svima pripovijedao ovu zgodu kao konačni dokaz čovjekove skrenutosti s uma. Ali ludov, dok je hitao kući s bocom mlijeka pod pazuhom, razmišljao je drukčije:

        “Što se to sa mnom događa? Zar je trebalo otkrivati nadmoć svoje misli pred uobičajenom tupoglavošću? Gospode, gubim li ja razum”?

 

 

        Punina ludih i praznina pametnih sastaju se na kolebljivoj crti.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (neobjavljeno)