Treba bit dovoljno lud
da se zajaši bijele oblake mašte
i ukroti nemirnu ćud
trljajući zvijezde da se lašte
treba bit izvan okvira
da se snove nepostojeće hvata
u mrežu mjesečevih niti
i stih novi odsvira
na harfi od sunčanog zlata
treba biti dovoljno lud
 da se s vjetrom sjećanja slaže
kad se provalije u tebe ruše
 i pustit anđele da traže
ljubav na dnu duše
lud treba biti
kad se sa sjenom
 svijetom luta
u svjetlost se skriti
otresajući sijedu vlas
sa svog kaputa
treba bit dovoljno lud
da se ususret strahu korača
zanemarujući sav trud
dok nam se korak
 na početak vraća
lud treba biti
dok ispiru ti čežnje kiše
i dok vrijeme iznova
tragove u pijesku briše